CRNA GORA I BOKA KOTORSKA

(Vuk. St. Karadžić)

 

A

 

BOKA KOTORSKA

 

Da bi se Crna Gora lakše mogla opisati i poznati, najprije ćemo kazati što o Boci Kotorskoj, koja nju od mora rastavlja. A da bi svi naši čitatelji lakše sebi mogli predstaviti gdje je Boka, pobrojićemo najprije sva znatnija primorska mjesta na zapadnoj strani njezinoj, kojijeh su imena dalje u narodu našemu poznata.

Trst je najzapadnija primorska opština naroda našega (po broju duša može biti i najmanja, ali po bogatstvu prva u svemu narodu.) Odavde je k jugu oko mala dva dana hoda Rijeka (Senjska). Između Rijeke i Trsta je poluostrvo Istrija,u kojoj se po primorskijem mjestima govori najviše Talijanski, a seljaci unutra govore jezikom između Kranjskoga i Srpskoga. Istrijanci  su   svi  zakona Rimskoga, samo su u selu Peroju kod Pole (unutra nakraj poluostrva) zakona Grčkoga,  za koje se pripovijeda da su se negda iz Crne gore ondje doselili, kao što im i današnji  jezik  njihov svjedoči. Iza Rijeke je daže Senj, koji je iz  pjesama  po svemu narodu našemu poznat. Iza Senja nastaje Dalmacija, u kojoj su najznatniji primorski gradovi: Zadar, Šibenik i Spljet. Iza   Spljeta dalje pored mora nastaje Hercegovina, u kojoj je najznatnije primorsko mjesto Dubrovnik, iz koga se (k istoku u suhu zemlju) za po dana može doći u Trebinje. Gdje se  na južnoj strani   svršuje Dubrovačka država, ondje se od mora odvaja u suhu zemlju zaliv (koja se onuda zove kanal i konao) gotovo svuda širi od Dunava niže Biograda, i krivudajući između prevelikijeh kamenitijeh gora oteže se k jugoistoku oko šest sahata hoda do pod samu Crnu goru (ali voda  u   ovome zalivu nije sva morska, nego je ima mnogo slatke, koja izvire ispod Crnogorskijeh gora, pa od uspora morskoga narasla; pred sjevernijem vratima Kotorskijem izvire u proljeće rijeka, na kojoj bi moglo mljeti pedeset kamena; a pred južnijem vratima vidi se u svako doba godine kako voda u viru izvire iz dubine). Kako se s mora uđe u zaliv, odmah je s desne strane pod brdom do same  vode desetak kuća, koje se zovu Rose: tu je carina i straža od zaliva, i kogod unj ulazi ili iz njega izlazi, valja ondje da se prijavi, i da kaže odakle je, kuda ide, i šta nosi. Prema Rosama je na lijevoj strani, na lijepome i od vode uzvišenome mjestu Novi,grad stari gotovo razvaljen, i više njega na brdu noviji i tvrđi. Blizu Novoga je lijep i veliki manastir Savina, za koji se pripovijeda da je u stara vremena u njemu sjedio vladika Hercegovački. Od Novoga oko tri sahata na onoj je strani, ali tako u kutu da se sa srijede zaliva ne može vidjeti, Risan (varoš - od  250 kuća i 1300  duša - i zidine od starijih gradova, i na  brijegu i na vodi), za koji se ondje pripovijeda, da je  u   njemu živjela Ilirska kraljica Teoka. Više Risna je na planini knežina Krivošije (250 kuća i oko 1200 duša) sa još dvije male knežinice, od kojijeh se jedna zove Ubli (donji i gornji, od 90 kuća i 550 duša) a druga Ledenice (40 kuća   i 256   duša.) Od Risna idući uza zaliv oko jednoga sahata je varoš i više nje gradić Perast (oko 200  kuća,  među kojima je 26 zakona Grčkoga). Prema Perastu je na drugoj strani Stoliv (oko 120 kuća, među kojima su Grčkoga zakona samo tri)  nekoliko kuća kraj vode, a ostale su gore pod samijem vrhom brda. Dalje idući uza zaliv oko po sahata od Perasta nekoliko rastrkanijeh kuća zovu se Dražev vrt, u kojemu na samoj vodi ima zidina, za koju se pripovijeda da je bila kula Lima harambaše; a na drugoj strani prema Draževu  vrtu za jednu kućerinu nadno Markova vrta govori se da je bila kuća Baja Pivljanina. Oko po dobroga sahata od Draževa vrta počinje se varoš Dobrota (280 kuća) i oteže se pored vode ispod brda oko čitav sahat hoda, a prema Dobroti na desnoj strani isto tako stoji Prčanj. Više Dobrote se zaliv svršuje, i na desnoj strani svršetka njegova stoji Kotor, veliki stari grad na vodi, a manji i može biti noviji gore na stijenama; sa zidova obadva ova grada može se dobaciti iz puške na Crnogorsku granicu[1]. A i osim ovijeh glavnijeh mjesta s obje strane su zaliva od mora do Kotora, gdje malo razdalje, gde u bliže sve velike prekrasne  kuće, kao najljepši dvori gospodski; sela pak oko zaliva ima najviše između Risna i Novoga. Jedno mjesto u zalivu niže Risna, gdje su gore s obje strane zaliv vrlo stijesnile, zove se Verige, za koje se pripovijeda da su se na njemu negda zapinjale verige (sindžir, lanac), da brodovi neprijateljski ne bi gore proći mogli; i zidine   od stražara sa obje strane zaliva još se vide. - Između mora i zaliva su dvije opštine ili kapetanije: Luštica i Krtole.

Svu ovu zemlju oko zaliva, od Kotora pa dolje do mora, zvali su Mlečići Boke di Kataro, Boche di Cattaro (ušće Kotorsko), otkuda je i među našijem narodom onuda postalo ime Boka, ili kao što govore Dubrovčani u mn. broju (upravo po Talijanskome) Boke. Rišnjani pripovijedaju da je na ovome zalivu bilo negda glavno mjesto Risan (kao što je sad Kotor), i da se onda ovo nije zvalo Boke da Kataro nego Boke di Rizano, pa kad je donji Risanski grad propao u more (kao što se i danas poznaje), onda je kod tora (gdje su se ovce držale) postavljen temelj Kotoru. Više Kotora u kamenitoj gori vidi se nekaka velika jama, kao pećina: onuda se pripovijeda da je onu pećinu bio počeo kopati silni Car Stefan, da ondje gradi Kotor, pa mu kazala vila da to ne čini, jer mu ondje u onoj vrleti nema ni brodu pristaništa, ni konju poigrišta, već neka ga gradi dolje kraj zaliva. Car posluša vilu, i s pomoću njezinom načini grad Kotor, i dovršivši ga sa svijem, pozove na čast mnogu gospodu i vilu. Kad se car pred gospodom stane hvaliti kakav je lijep grad načinio, vila ga prekori da on to bez nje ne bi mogao učiniti, caru na taj ukor bude tako žao da udari vilu šakom po obrazu, i ona se na to rasrdi, te sve izvore i studence po Kotoru otruje, i sve goste careve poludi. Kad car tu osvetu vidi on stane vilu moliti, i jedva je kojekako namoli te mu goste povrati od ludila i očisti mu od otrova samo jedan izvor iza južnijeh vrata gradskijeh. I od toga kažu da je ostalo te su i sad, osobito ljeti kad je suša, sve vode po Kotoru malo slane, osim onoga izvora iza grada na južnoj strani. Kazivali su mi u Kotoru da ima i pjesma o ovome svemu događaju, ali ja nijesam mogao nikoga naći ko je zna. Ovako se pripovijeda i pjeva da je Kotor postao; ali se misli da su ime ovo ovdje donijeli nekakvi Bošnjaci koji su se doselili iz mjesta koje se zvalo Kotor. Od Kotora k jugu oko po dana hoda suhijem putem na moru je mali gradić Budva. Između Kotora i Budve onaj komad zemlje zove se Grbalj, u kome su četiri knežine: Lazarevići, Bojkovići, Tujkovići i Ljubanovići (prve su dvije između mora i puta kojim se ide iz Kotora u Budvu, a druge dvije između puta i Crnogorske planine Lovćena). Između Budve i Crne gore u brdima su tri male knežine ili opštine: Maine, Pobori i Braići; a malo više Budve pored mora (k jugu) počinje se knežina Paštrovići (ili Paštrojevići), i oteže se između mora i planina koje je rastavljaju od Crne gore, oko šest sahata hoda, do brda Dubovice i Cmilove ulice, koji nju razdvajaju od nahije Barske, a državu Austrijsku od Turske Arbanije (Arnautske). U Paštrovićima ima oko 40 sela (u kojima će biti oko 3000 duša i oko 700 pušaka), koja su razdijeljena na 12 plemena.

Sav ovaj komad zemlje, koji od jugozapada graniči s morem, od sjevera s (Turskom) Hercegovinom[2]), od sjeveroistoka opet s Hercegovinom (do ve Risna), od pravoga istoka s Crnom gorom (od više Risna do Cmilove ulice), a od jugoistoka s Turskom Arbanijom zvao se od prije, dok su Mlečići njime vladali, Mletačka Arbanija, kao i sad Njemački što se zove Austrijska Arbanija; a naši mnogi ljudi, osobito koji odande dalje k sjeveru žive, u govoru uzimaju ovo sve za Boku, kao i ja ovdje što uzimam.

Zemlja je ova gotovo sva vrlo vrletna i kamenita. Najviše su u njoj ravnice u Grblju Soliosko i Mrčevo polje, i oko Budve, također i u Paštrovićima do same Turske Arbanije   ima kraj mora lijepa ravnica; a po ostalijem mjestima palučci, kao u nas konopljišta, ili  kao dobro guvno, drže se za njive i livade; po mnogijem su mjestima preko kamenitijeh strana podzidane međe sve jedna iznad druge, pa odozgo nanesena zemlja, te posađeni  vinogradi ili drugo što. Ograde su najviše od kamena, bez kreča i zemlje, koje se onuda, kao i u Crnoj gori zovu međa. Boka je zemlja zdrava, kakogod Hercegovina; i kao primorje vrlo je župna: u njoj rastu limuni, naranče, šipci (Granatäpfel), smokve i masline, kao kod  nas šljive i jabuke. Snijeg se samo može vidjeti po Lovćenu i po drugijem visokijem planinama, a dolje usred zime ide kiša mjesto njega, i po gdjekojim  mjestima o božiću žute se naranče na drvetima, crvene se ruže (bokeljke, Monathrosen) po vrtovima, a u mjesecu Januariju bademi počinju cvjetati.

U cijeloj Boci ima oko trideset i tri hiljade duša, sve pravijeh Srba, kakovi i gdje biti mogu; jedna četvrt od ovoga biće zakona Rimskoga, a ostalo je sve Grčkoga. U Novome, Kotoru i Budvi izmiješani su ljudi od obadva zakona; u Risnu ima samo jedna kuća zakona Rimskoga; u Perastu kao što je napomenuto ima samo 26 kuća zakona Grčkoga, u Prčanju biće ih malo poviše, u Stolivu samo dvije (dolje kod vode), a u Dobroti nema ni jedne; u Luštici i u Krtolama ima nekoliko kuća i zakona Rimskoga, a po Krivošijama, Ublima, Ledenicama, Grblju, Mainama, Poborima, Braićima i Paštrovićima, kao i po svima ostalijem selima koja su od vode malo dalje, sve je zakona Grčkoga. Istina da u Risnu nema do samo jedna kuća zakona Rimskoga, ali je opet uz Grčku crkvu s desne strane prizidan Rimski oltar, u koji se ne može drukčije ući nego na crkvena vrata, i tu svake nedjelje i praznika dolazi Rimski pop iz Perasta, te prije Grčke službe služi službu po svome zakonu. Ali je ovdje barem oltar prizidan uz crkvu, i iz crkve se može zatvoriti; a u Kotoru je Rimski oltar bio upravo u crkvi našoj s desne strane, pa kad se 1810 godine potužiše Kotorani zakona Grčkoga, Francuskome Maršalu Marmontu, da je njih više nego Rimljana, pa Rimljani imaju više od 10 crkava, a oni samo jednu manju nego i jedna od Rimskijeh, i opet u njoj Rimski oltar; onda on ne samo zapovjedi da se Rimski oltar iz njihove crkve iznese, nego im još kaže da i od Rimskijeh crkava uzmu sebi jednu kojugod hoće, osim svetoga Trifuna (koja je ondje prva i kao saborna), i oni uzmu svetoga Nikolu, za koju se misli da je i od starine Grčka bila (jer je na istok obrnuta). I to sve tako ostane i pod Austrijskom vladom.

Pripovijeda se da je gotovo do svršetka XV. vijeka u Boci bio i mitropolit zakona Grčkoga, koji je sjedio u manastiru na Prevlaci (nadno Grbaljskoga polja na malome ostrvu koje je vrlo malo vodom odvojeno od suhe zemlje), pa Kotorani (Rimskoga zakona) otrovali i njega i 72 kaluđera; te po tom manastir opustio, a narod Grčkoga zakona u crkvenijem ili svešteničkijem stvarima ostao pod mitropolitom Crnogorskijem, pod kojim je bio do 1809. godine, a od toga je vremena pod vladikom Dalmatinskijem. U Paštrovićima imaju samo četiri popa, nego im popuju kaluđeri iz 4 manastira (iz Praskvice, Duljeva, Gradišta i Reževića), kod kojijeh se i ukopavaju svi. Paštrovskijeh poskurica nema nigdje u narodu našemu: svaka imućnija kuća svake subote, a osobito uoči praznika, šalje svome manastiru po poskuricu, koja nije manja od 2 oke, a gdjekoje bivaju i od 5 oka: i tako se kaluđeri ne samo hrane poskuricama, nego ih i suše, te prodaju na more kao peksimet.

Može biti da nikako mjesto u narodu našemu nije tako važno i znatno za jezik naš kao prava Boka (oko zaliva). Ne samo što se ondje može čuti mnoštvo pravijeh Slavenskijeh riječi, koje se amo u našijem krajevima nigdje ne govore, i što oni zakona Rimskoga ne govore (kao n. p. po Slavoniji, po Dalmaciji, po Bosni) vira, lipo, dite, did, već (kao i oni zakona Grčkoga) vjera, lijepo, dijete, đed i t.d. nego se i u svakom mjestu drukčije govori: Dobrota se počinje od samoga Kotora, tako da čovjek koji nije odande, ne može znati koje su kuće Dobrotske, koje li su Kotorske, pa Dobroćani govore sa svijem drukčije nego Kotorani; iz Perasta u Risan nema više od jednoga sahata, a u govoru je veća razlika između Rišnjana i Peraštana nego između Negotinaca i Trebinjana; Prčanjane i Dobroćane razdvaja samo zaliv, preko koga se može dozvati, i u Kotoru se svaki drugi dan na pazaru miješaju, pa opet vješt čovjek svakoga od njih, dok progovori, može poznati iz koga je mjesta. Moglo bi se reći da je, n. p. između Rišnjana i   Peraštana, uzrok ove razlike što su Rišnjani zakona Grčkoga, i što su otprije dugo vremena bili pod Turcima i miješali se više s Hercegovcima nego s Bokeljima, a Peraštani zakona Rimskoga i bili jošte od nekoliko stotina godina jednako pod Mlečićima; ali između Peraštana i (n.p.) Dobroćana nema ni jednoga od ovijeh uzroka, i opet se u govoru razlikuju! Tako bih ja rekao da je najveći uzrok ovome što su ova mjesta koje vodom koje kamenjacima tako zatvorena da se iz njih bez nevolje nikud maći ne može, pa se stanovnici njihovi (a osobito žene i đeca, koji domaći jezik najviše i čuvaju) slabo miješaju s okolnijem susjedima svojijem, nego provede vijek svako u svome mjestu; tako n.p. u Perastu ima žena od 60 godina koje se odande nikud nijesu makle. - A kakogod što su pomenuta mjesta pored zaliva važna za jezik, isto je tako sav onaj kraj za narodne običaje, kao što će se poslije vidjeti.

Za vremena Srpskijeh kraljeva i careva ovaj je sav kraj bio pod vladom njihovom. Za Kotor se pripovijeda da im je plaćao određeni danak, a sam da se upravljao i sebi sudio. Ja sam u Tršiću slušao pjesmu (koja je naštampana sad u drugoj knjizi po broju 37 na strani 211-214.) kako je knez Lazar poslao zeta svoga Miloša Obilića u Latine da kupi harače, pa se opkladi s Latinskom gospodom u hiljadu žutijeh dukata da će im buzdovanom prebaciti crkvu Dimitriju, i prebacivši je, buzdovan na drugoj strani udari u banove dvore, te polupa srčali čardake, i ubije dva banova sina i četiri morska dženerala i dvanaest velikih vlastela. U Kotoru se pripovijeda da se to ondje dogodilo, i još se pokazuje mjesto gdje je bila ona kuća u koju je buzdovan udario.

Kad Turci Srpskom zemljom obladaju, ovi krajevi dođu pod Mlečiće, a što oni s mora nijesu mogli braniti ono im poslije oduzmu Turci. Ali i Mlečići nikad ove zemlje nijesu upravljali sa svim po svome načinu, nego su samo držali Kotor i Budvu, a narod se upravljao po svome običaju, i Mlečići od njega veće koristi nijesu tražili, niti su imati mogli, nego da im čuva krajinu od Turaka. I pod Mlečićima je, kao i danas pod ćesarom, bila Boka pod gubernatorom od Dalmacije, koji je sjedio u Zadru i zvao se proveditore genera1e. U Boci je bio najveći poglavica sopra providur (proveditore estraordinario), koji je sjedio u Kotoru, a u Novome i u Budvi bili su providuri, i to su bili glavni činovnici Mletački; a zemaljski ili domaći, za koje se upravo može reći da su narodom upravljali, bili su sa svijem drugi. Kotor je (može biti još od vremema srpskijeh kraljeva) imao plemenito društvo (vlastela Kotorskijeh - corpo nobile), koje je u svoj red moglo primiti koga je htjelo. U Novome, u Risnu, u Perastu, u Prčanju i u Grblju bile su komunitade, u kojim je bilo po 6 članova, t.j. kapetan, 4 suđe i pisar, koje su sve izbirale opštine svake godine; oni su presuđivali sve civilne raspre po svojim običajima (a za kriminalne sudili su providuri), i sve poslove svoje pisali su Srpski; ko s njihovijem sudom nije bio zadovoljan, mogao je dalje tražiti suda u Zadru. Tako su i u Luštici i u Krtolama bili po kapetan i po četiri suđe, a u Mainama, Poborima i Brajićima ujedno. Kapetani su imali na godinu po 10 dukata plate, ali su je slabo koji htjeli primati, nego su poklanjali pisarima, a ostali ni jedan nije imao ništa. Osim ovijeh činovnika, koji su kao sudije sjedili na jednom mjestu, među narodom su bili serdari, knezovi, vojvode i harambaše. U sve četiri Grbaljske knežine bili su našljedni knezovi, za koje se govorilo da bi i dužd Mletački pred njima ustao na noge kad bi ih vidio kako su lijepo odjeveni i naoružani. Paštrovići su po osobitim privilegijama imali 4 suđe, 2 vojvode, 12 vlastela i 6 starješina, koji su svi sjedili u gradu svetome Šćepanu (na moru) i sudili i upravljali zemljom i narodom; a njih je narod izbirao iz plemena redom svake godine, i svi su imali od Mlečića po nešto plate na godinu. Paštrovići pripovijedaju mnogo i o drugijem različnijem privilegijama, kojima se i danas diče i ponose; tako se n.p. pripovijeda da su još od Rimskijeh careva imali privilegije (koje su poslije potvrđivali svi Grčki i Srpski carevi i kraljevi i Mletački duždi) da iz njihovijeh 12 plemena može biti car, ako ga izaberu; a još se za istinitije govori da su od Mlečića imali privilegije da se Paštrović može oženiti prvom Mletačkom vlasteokom, a Paštrovka da može poći za svakoga vlastelina Mletačkoga.

Paštrovići kažu da pod Mlečićima nijesu davali danka nikakvoga; a oko zaliva plaćalo se po nešto na zemlju, ali vrlo malo; a praviteljstvo je davalo na svaku dušu po četvrt stara[3] soli, za koju se plaćalo tri gazete (krajcare). Na vojsku su bili dužni svi ići, kad bi ih god praviteljstvo pozvalo, i onda su vojnici svi imali platu uredno; a krajine su svoje čuvali i branili od Turaka bez prestanka.

U poznija vremena pritisnu Turci gotovo svu Boku, osim Kotora, Perasta i Budve. Novi i Risan bili su pravi Turski gradovi gotovo do svršetka XVII. vijeka, a i na južnoj strani Grbalj, Luštica, Krtole, Maine, Pobori, Braići, sve je Turcima harač plaćalo, samo se Paštrovići diče i ponose da to nigda nijesu činili, nego da su se i u ta vremena s oružjem otimali i branili. Maine, Pobori i Braići često su se pod vladom Turskom pribijali uz Crnogorce i s njima zajedno branili se od Turaka; za to se i sad govori da su te tri opštine sastavljale petu Crnogorsku nahiju.

Pošto Mletačka republika (1797) propadne, u Boci se za nekoliko godina izmijene i Austrijaici i Rusi i Francuzi i Anglezi, dok najposlije opet 1813. godine ne pripadne sa svijem Austriji, i ne sastavi se s gubernijom Dalmatinskom. Sad je u Kotoru okružni kapetan (Kreishauptman) kao glavni starješina od sve Boke; u Novome i u Budvi su preture, a za opštinske (domaće) poslove poteste (kapetan i pisar); u Risnu, Perastu, Dobroti i Prčanju imaju sad kapetani, koje izbira opština; knezovi se još čuju samo u Krivošijama, Ublima i Ledenicama, a po ostalijem su mjestima mjesto njih i mjesto sviju pređašnjijeh narodnijeh činovnika šindici (od syndicus), koje praviteljstvo postavlja, i koji od prilike imaju onaku vlast kao u Srbiji glavni kmetovi. Serdari su ondje sad pandurske starješine (kao buljubaše), koji tjeraju rđave ljude, a pod njima su manji činovnici harambaše.

Koliko se od kamena može, Bokelji rade i zemlju, ali ni vina ni žita ne mogu imati koliko im svima treba za cijelu godinu, nego se prvo donosi iz Dalmacije, a drugo iz Italije ili crnoga mora; gdjekoji uzmu po koju krajcaru i za smokve; ali od svega što ljetina donosi, najveći dobitak imaju od ulja (zeitina); i stoke drže dosta, osobito koza i ovaca; Kotorani i drugi varošani trguju i rade različne zanate; ali uzevši jedno s drugijem može se reći da Boka živi najviše od mora: u njoj se broji do 250 patentanijeh brodova, koji idu po svemu svijetu: za to malo Bokelja ima oko zaliva koji nijesu bili u Izmirnoj, Aleksandriji, Carigradu, Odesi, a mnogi su bili i u Americi i t.d. Gdjekoji se zavezu u more, pa po deset godina kući ne dođu. Bokelji obično govore: „Svud valja ići te novce teći, pa ih donijeti u Boku te trošiti (jer se ondje živi jeftinije nego na mnogome drugom mjestu, n.p. oka je mesa slabo kad skuplja od 10 krajcara; dvije se kokoši mogu u pazarni dan kupiti za 12 do 15 krajcara, po 30 osušenijeh smokava prodaju se zimi za krajcaru, vino je oko 5 krajcara oka; hljeb malo će što biti skuplji nego u Madžarskoj; a kafa, šećer, pirinač i mnogo drugo koješta mnogo je jeftinije). Gdjekoji Krivošijani, koji su ponajviše uskoci iz Hercegovine, i četuju kašto po Hercegovini kao i Crnogorci, to jest: ubijaju i haraju Turke. Istina da praviteljstvo to zabranjuje, ali oni opet čine, i u razgovoru o tome reče se u Boci: Da nije Rišnjana i Krivošijana, Boka bi harač Turcima plaćala.

U Boci je odijelo gotovo tako različno kao i govor. Ja ću ovdje naznačiti samo ono što je najznatnije i najrazličnije od odijela po našijem krajevima. Pravi Bokelj nosi bijele i tijesne čarape do koljena, dolje preko njih Crne crevlje (cipele), a od koljena gore od crna platna ili od svile poširoke gaće (kao kratke i pouske dimije) koje pokrivaju koljena i krajeve od čarapa; gore po košulji ima od crne svite (čohe) prsluk, koji oni zovu kružat: prsluk je ovaj gore izrezan, a dolje se presamiti kao premitača (džamadan), i s obje strane (dosta po razdaleko) nizanj vise o srebrnijem sindžirićima majstorski načinjena srebrna puca; gdje su gaće svezane preko prsluka onuda se opaše crvenijem ili od kake druge boje pojasom; preko kružata je od crne ili kakve druge crnjkaste svile koret (kratka i tijesna haljina s rukavima, koja je kako sprijed tako i ostrag po šavovima izvezena svilenijem ili zlatnijem gajtanima, a na rukavima ima kolčake - na laktovima kao duguljaste zakrpe - oko kojijeh je također izvezeno gajtanima), koji se ne spučava. Kod gospode je mjesto koreta stajaća haljina od crne svite dolama, do niže koljena, na kojoj ostrag prema pojasu vise dvije zlatne ili svilene kite. Na vratu gdjekoji nose bijele ili crne marame, a gdjekoji idu i gola vrata; Bokeljska je kapa kao povisok fes, iznutra je od proste svite, a spolja je postavljena crnom svilom, koja je gore nasred vrha (gdje je u fesa kita) tako smrskana da je ostala jama malo veća od cvancike: u ovu jamu gdjekoji podmetnu crvene ili zelene kadife izvezene zlatom. Ovo je pravo Bokeljsko odijelo, koje se i danas oko zaliva najviše nosi. Rišnjani imaju svoje osobito odijelo, koje bi može biti bilo najpriličnije za narodno gospodsko odijelo sviju Srba: oni nose bijele gaće i preko njih košulju do koljena (mnogi sad preko ovoga i Bokeljske gaće), po košulji đečermu s tokama, po njoj tijesnu zelenu dolamu do sniže koljena s velikijem srebrnijem pucima niz prsi, preko dolame crven ili šaren pojas, a po dolami opet đečermu crvenu (ili od kake druge boje) sa srebrenijem a i pozlaćennjem tokama i pucama; na nogama su bijele čarape, preko njih dolje crvene crevlje, a gore crvene dokoljenice sa srebrnijem i pozlaćenijem pločama i kovčama; na glavi sad mnogi nose Bokeljske kape, i gdekoji fesove (s plavetnom svilenom ili sa zlatnom kitom), a gdjekoji još i šal oko fesa zamotaju; ali kažu da je za vremena Mletačke vlade kako u Risnu, tako i dolje svuda oko zaliva (kod Srba zakona Grčkoga) stajaća kapa bila od samura ili od kune kalpak. K cijelome Risanskom odijelu idu još za pojas dvije male puške i veliki nož (ili mjesto njega o bedrici sablja), sve u srebro okovato i pozlaćeno, i u ruku isto tako okovan džeferdar u Bosanskome ili Arnautskom kundaku. Janković je Stojan, kad ga je našao Lički Mustaj-beg gdje spava pod jelom, osim kape bio odjeven upravo kao današnji Rišnjanin, a i drugi junaci naši u narodnijem pjesmama ponajviše se u ovakovome odijelu pjevaju. - Krivošijani, Ubljani, Ledeničani, Grbljani, Pobori, Mainci i Braići, a gotovo i Luštičani i Krtoljani nose se kakogod i Crnogorci, o kojih ćemo odijelu poslije govoriti. Paštrovići imaju nešto i od Risanskoga i od Crnogorskoga. - Žensko odijelo po varošima ne razlikuje se mnogo od odijela po Srijemu i po Bačkoj.

Bokelji svi, osim građana, nose oružje bez prestanka: s pištoljem i s nožem za pojasom i poslovi se domaći svi rade, a kako se najmanje kud od kuće pođe, i duga se puška o ramenu objesi ili na rame zametne. U Risnu mladi momci s pištoljima za pojasom sjede po dućanima te prodaju koješta, a u svakoga o zidu visi duga puška puna. Uzroci ovoga bolje će se poznati kad stanemo kod Crnogoraca o ovome govoriti.

 

B.

 

CRNA  GORA

 

I  Z E M LJ A

 

Malu ali u istorijama često pominjatu brdovitu zemlju, koju Mlečani u prijevodu nazivaju Montenegro, zovu tako isto i njeni Slavenski stanovnici; Crna gora (Schwarzgebirge). Ona se graniči sa sjevera Turskijem pašalukom Hercegovinom, sa istoka i juga Zetom i Turskom Arbanijom, a sa zapada Austrijskom Arbanijom, koja se uskim pojasom proteže između Jadranskog mora i Crne gore do Turske Arbanije, i koja je samo nekoliko sati hoda dijeli od mora, a kod Kotora samo na puškomet[4].

To je jugozapadni dio nekadašnje Srpske kraljevine i carevine, čije je granice pod carem Stefanom Dušanom oko polovine 14 stoleća zapljuskivalo Jadransko i Crno more, Arhipelag i Dunav. Veličinu Crne gore sami mještani cijene da se za tri dana može prijeći u svakom pravcu. Zbog divljijeh kulturnijeh prilika do danas nije bilo moguće postaviti određenije granice u tijem krajevima.

Pogranične Turske varoši i gradovi jesu: Nikšići, Kolašin, Spuž, Podgorica, Žabljak i Bar. K njima se može pribrojiti i Skadar, do koga se od pograničnijeh nahija Rijeke i Crmnice može preko Skadarskog jezera (blata) doploviti za osam sati.

Da bi izbjegao docnije ponavljanje, olakšao shvatanje cjeline i doveo sve u skladnost, ovdje moram biti malo prostraniji, te molim čitaoce da se ne umore.

Sadašnju Crnogorsku oblast čine prava Crna gora, sastavljena od četiri nahije i Brda. - Nahije se zovu:

1.       Katunska (najveća od svijeh),

2.       Riječka,

3.       Lješanska, i

4.       Crmnica (koju mještani, istina ređe, zovu i Crnica, a još ređe pridjevom, kao ostale, crnička i crmnička).

Svaka se nahija dijeli na plemena[5], koja imaju zasebne nazive. Tako nahija Katunska ima ovijeh devet plemena: Cetinje, Njeguši, Ćeklići, Bjelice, Cuce, Ozrinići, Komani, Zagarač i Plješivci. Nahija Riječka ima pet: Građani, Ljubotin, Ceklin, Dobarsko selo i Kosijeri. Lješanska ima samo tri: Dražovina, Gradac i Buronje, a Crmnica ih ima sedam: Boljevići, Limljani, Gluhi do, Brčele, Dupilo, Sotonići i Podgor.

Brda neki broje sedam[6], i to: Bjelopavlići, Piperi, Rovci (i Rovca), Morača, (gornja i donja), Vasojevići, Bratonožići i Kuči. Drugi dijele Brda na 1) Bjelopavliće sa plemenima Petinovići, Pavkovići i Vražegrmci; 2) Pipere s ple-menima Crnci, Stijena i Đurkovići; 3) Moraču s plemenima gornja i donja Morača i Rovci; i 4) na Kuče s plemenima Drekalovići, Bratonožići, Vasojevići, Orahovo i Zatrijebač.

Osim Bjelopavlića i nekijeh neznatnijeh krajičaka sva je zemlja vrlo brdovita i kamenita. U cijeloj Katunskoj nahiji, koja čini gotovo polovinu cijele Crne gore, ništa se drugo ne može vidjeti do velike gomile stijena, i po njima je, po svoj  prilici,  i zemlja  tako  prozvana. Crnogorci vele u šali da se Bogu, kad je išao po zemlji i sijao kamenje, u Crnoj gori prodrla vreća, i sve se tu sručilo. - Prije Turaka veći dio od ove četiri nahije po svoj prilici nije ni bio naseljen; bar za Katunsku se nahiju kao pouzdano pripovijeda da su tu bili samo ljeti stanovi (bačije, katuni) što i samo ime nahije svjedoči.

Pravijeh ravnica ima u Crnoj gori vrlo malo. Najveća je ona u Crmnici oko rijeke istoga imena do Skadarskog blata. Zatijem Cetinjsko polje u Katunskoj nahiji oko 500 hvati široko i oko 3000 hvati dugo, opkoljeno visokijem brdima, i za koje se po prilici sluti da je nekad bilo jezersko dno. Ali na tom tobožnjem jezerskom dnu sad ima malo vode; samo na južnom kraju, koji je manje kamenit, ima nekoliko kladenaca; a na sjevernom, gdje se nastanilo pleme Cetinje, sam je kamen, i ništa se ne može sijati.

Od rijeka mogu se pomenuti: 1) Crnojevića rijeka, izvire u Riječkoj nahiji, kojoj je i ime dala, i poslije kratkog toka u pravcu jugoistočnom utiče u Skadarsko jezero. Već na samom izvoru tako je jaka da na njoj melje više vodenica, a od uspora jezerskog toliko je duboka da manje lađice mogu gotovo do izvora njome ploviti. Na mjestu dokle se može na lađama uz vodu veslati podignuto je nekoliko kuća, i tu se svake subote drži pazar, na koji dolaze ne samo Crnogorci iz sve četiri nahije, nego i susjedi iz Turskijeh i Austrijskijeh oblasti. — 2) Crmnica, koja izvire u Crmničkoj nahiji i s jugozapadne strane također se uliva u Skadarsko jezero. I po njoj se na priličnoj dužini uz vodu može ploviti, i na mjestu dokle dolaze lađice drži se također svake nedjelje pazar. 3) Zeta, izvire iz Hercegovačkijeh planina i protičući kroz neke krajeve Crnogorskijeh Brda uliva se u Moraču, koja također izvire u Hercegovačkijem planinama i uliva se u Skadarsko jezero sa sjeverne strane nedaleko od Crnogorske granice. Pred utokom Morača se cijepa u dva rukava između kojijeh je na jednoj uzvišici Turski grad Žabljak. Gotovo sve ove rijeke su na granici. U unutrašnjosti mnogi su krajevi veoma oskudni vodom, i ima mjesta, gdje čovjeku treba čitav dan da jednom donese vode kući. Ovo je osobito teško za stoku; često je kakav izvor bio povod krvavijem svađama i ubistvima. Zato se stoka ljeti često goni u planine, pa se po dubodolinama skuplja snijeg i kravi na vatri, te se stoka poji.

Od ruda nije se dosad našlo nikakva traga.

Vazduh je vrlo zdrav, ali je klima veoma raznolika. U Katunskoj nahiji, na priliku, neobično je hladno (na Lovćenu, koji dijeli Katunsku nahiju od primorja, ima snijega i u juniju i u juliju, a po dubodolinama cijelo ljeto), dok je u Crmnici i u nekijem krajevima Riječke nahije, osobito oko Skadarskog jezera, i u Lješanskoj nahiji toplo gotovo kao u primorju. Tamo raste loza, smokva, šipak i maslina; ali od svijeh krajeva odvaja Crmnica i ljepotom i prorašćem.

Crnogorci krstare po cijeloj zemlji u svijem pravcima, i ako puteva u pravom smislu riječi nema nikakijeh. Kad su Francuzi zauzeli Dubrovnik i Kotor, vele, da je maršal Marmon nudio Crnogorcima da o Francuskom trošku napravi pravi drum kroz Crnu goru od Kotora do Nikšića (u Hercegovini), ali da su Crnogorci iz važnijeh razloga tu ponudu odbili.

U Crnoj gori nema nikakve prave varoši niti grada, a u nekijem nahijama nema šta više ni sela. Tamo se zna samo za plemena, pa i ako pojedina bratstva ili porodice, koje čine pleme, i grade (ponajviše od kamena) kuće na jednom mjestu, to se takva gomila kuća ne može nazvati selom, jer nema ni svoga imena ni atara. - Od dva nekadašnja grada vide se još razvaline. Jedan je bio u Riječkoj nahiji na jednom brijegu, pored koga protiče Rijeka, i vele zvao se Obod, a drugi opet na jednom visokom brdu u Crmnici i zove se Bes (i Besac), i vele da je iz čifutskijeh vremena. Obje razvaline su u blizini Skadarskog jezera.

 

II  LJ U D I

 

Svi su Crnogorci Slaveni Srpske grane Grčkog zakona. Samo u Kučima ima nekolike hiljade Arnauta katolika. Za čudo je kako je u Evropi do sad malo napredovalo znanje o ovome narodu. Većina naučnika i diplomata bolje znaju šta se događa na Nilu i na Eufratu, kako narodi tamo žive i kako se zovu, nego n. pr. u Hercegovini i u Crnoj gori. Francuski pukovnik Vijala, koji je 1813. godine obišao Crnu goru, veli za Crnogorski jezik (kojim je, veli, za nevolju i govorio) da je dijalekat Grčkoga! Jamačno su bili toga mnijenja i oni Francuski diplomati, koji su (kao de Pradt) dijeleći Tursku carevinu razmakli granice Grčke do na Dunav. Oni ovijeh ideja ne bi mogli imati, da su znali da između Grčke i Dunava živi jedan narod mnogobrojniji od Grka, i koji se od njih očito razlikuje ne samo jezikom, poreklom i karakterom, nego i narodnosnom mržnjom i preziranjem. Ovom prilikom ne mogu da ne pomenem da članak „Serbien” u mnogo čitanom Konverzacionom Rječniku zaslužuje prijekor zbog mnogijeh istoriskijeh netačnosti. Tome se čovjek mora u toliko više čuditi što pisac navodi i upućuje na u tome pogledu odlično djelo Rankeovo. Treba željeti da u novom izdanju ovoga daleko rasprostranjenog Rječnika ovaj članak nanovo prerade ljudi znaoci kao Ranke, Šafarik i dr.

Toga radi mislim da neće biti izlišno ako ovdje napomenem da se prava domovina Srba, u kojoj i danas na milione žive, prostire preko današnje Srbije do Prizrena i Peći s one strane Šare[7], i obuhvata cijelu Bosnu, Hercegovinu, Crnu goru, kraj oko Bara, Austrijsku Arbaniju, Dubrovnik, Dalmaciju, Tursku i Austrijsku (vojničku) Hrvatsku, Slavoniju, Srijem, gotovo cio Bački komitat i duž Dunava do Sv. Andrije (iznad Budima) i jedan veliki dio Banata. U ovijem krajevima živi preko pet miliona Slavena jedne grane i jednog jezika, koji se jedino razlikuje po zakonu. Oko tri miliona (i to jedan milion u današnjoj Srbiji, jedan u Ugarskoj i jedan u Bosni, Hercegovini, Zeti, Crnoj gori, Austrijskoj Arbaniji i u Dalmaciji), Grčkog su zakona; od ostala dva miliona može  se  približno uzeti da su dvije trećine (u Bosni i u Hercegovini) Muhamedanskog a jedna trećina (u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Dubrovniku) Rimskog zakona. Tako dakle   između Srba koji žive u Kragujevcu, prijestonici sadašnje Srpske kneževine i onijeh iz   Dubrovnika nema druge razlike nego n.pr. između Drezdanaca i Bečlija, i to samo po zakonu, a po jeziku razlika je još manja. - Pa i sami Morlaci u Dalmaciji, za koje se u Grundriss-u der Erdbeschreibung für die erste Grammatikalclasse der k.k. österreichischen Gymnasien (Wien 1831) veli, da su pastirski narod tatarskog porekla, nijesu ništa drugo do Srbi isto kao i stanovnici Crne gore, Hercegovine i Srbije. Provincijalni Hrvati oko Zagreba  itd. govore jednijem dialektom koji je mješavina Slovenačkog sa Srpskijem, ali ima više zajednice sa Srpskijem, i od njega se jedva toliko razlikuje kao Saksonski dialekat od  Austrijskog. Bugari su sa pravoslavnim Srbima jednoga zakona, i jednog crkvenog jezika (koji je u Ruskoj crkvi); ali narodni jezik je osobiti Slavenski dialekat, koji se, osobito u unutrašnjosti Bugarske, dosta razlikuje od Srpskog kao i od ostalijeh Slavenskijeh dialekata.

 

III  P R E G L E D  I S T O R I J E

 

Prije nego što počnem opisivati sadašnje stanje Crne  gore, da  pregledamo  njenu stariju istoriju.

U vrijeme Srpskijeh kraljeva Crna gora je bila dio oblasti Zete, kojom su vladali kneževi zavisni od Srpskog prijestola. Zna se iz istorije da je u drugoj polovini 14. stoljeća vladao Zetom Đurađ Balša (po mjesnom govoru i Baoša) on je bio oženjen jednom od kćeri posljednjeg nezavisnog Srpskog vladaoca Lazara, koji je pao u po Srbiju tako nesrećnom boju s Turcima na Kosovu 15 junija 1389. godine. S vojskom pokupljenom u svojoj oblasti Balša je pošao u pomoć svome tastu, ali ga u putu srete glas o nesrećnom svršetku, i vrati se natrag. Junački postupak drugog zeta Lazareva, Miloša Obilića, koji je otišao u neprijateljski logor i rasporio sultana Murata, izazvao je bitku, koja je Srbiju stala njene nezavisnosti, ranije nego što se mislilo da se počne, i prije nego što je Balša mogao stići. - Balša je imao jednoga sina po imenu Stracimira, koji je po svom crnpurastom licu dobio nadimak Crnoje. O njemu iz istorije malo znamo, a više o sinu mu Stevanu, prozvanom po ocu Crnojević. On je vladao u prvoj polovini 15 vijeka, kad i slavni Arbanaški junak Đurađ Skenderbeg Kastriot, kome je poslao u pomoć protiv Turaka hrabru vojsku pod zapovjedništvom svoga brata Božidara.[8] Iza Stevana su ostala tri sina: Ivan, Božidar i Andrija, prozvan hrabri Arvanit (Arbanas), i najstariji poslije očeve smrti primi vladu. Kad Turci, pošto osvojiše Arbaniju poslije smrti Skenderbegove, a za tijem i Hercegovinu, napadoše i Crnu goru, Ivan se u svojijem planinama hrabro branio protivu Turske jače sile. Ali je brzo uvidio da će se njegova snaga na kraju krajeva morati iscrpsti protiv takog neprijatelja, pa se lično obrati za pomoć i potporu Mlečićima. Ali se Mlečići ne odazvaše, i on se bez utjehe i pomoći morade vratiti u Crnu goru. S toga puta donio je doma žalosno uvjerenje, da nema drugog lijeka protiv sve češćijeh i sa sve većom snagom napadaja Turskijeh, do da borbu izdrži sam dokle je god moguće uzdajući se u Boga, u sebe i u svoj narod. Odlučivši se na to, napusti svoju i svojijeh predaka stolicu Žabljak, koji je blizu Skadarskog jezera, da bi jači otpor mogao dati većoj sili u prirodnijem gradovima, Crnogorskijem planinama. Na obali rijeke Oboda (koja se sad zove Crnojevića rijeka) na jednoj kamenitoj uzvišici sazida gradin. Dublje u unutrašnjosti prema zapadu na Cetinjskoj ravnici podiže crkvu i manastir za mitropoliju, koju prenese iz Žabljačkog kraja. Da bi i narod oduševio i ohrabrio utvrdi sve klance zgodne za odbranu i plemenitijem pregnućem i ličnijem naporima pripremi sve za borbu. I narod obuze isto osjećanje. S žarkijem oduševljenjem zaklinjao mu se čovjek po čovjek da će braniti zemlju do posljednje kapi krvi, i odmah jednodušno bi utvrđeno, ko bi određeno mu mjesto bez zapovjesti starješine napustio i uzmakao, da se obučen u ženske haljine i s vretenom i preslicom preda ženama da ga preslicama gone iz mjesta u Mjesto. – Ili što su bili čuli za ove pripreme Crnogoraca, ili što su bili zabavljeni na drugoj strani, tek Turci odgodiše za neko vrijeme svoje napade.

U jednoj od najdužijeh i najljepšijeh Srpskijeh narodnijeh pjesama o ženidbi sina Ivana Crnojevića, dok je još u Žabljaku sjedio, veli se, da mu se država prostirala „od tog mora do zelena Lima“. Ne može se reći da je ovo pretjerano, što od Kuča, sadašnje granice Crnogorske, do rijeke Lima nema više od dana hoda, i što su ti krajevi na jugoistočnoj i južnoj strani mogli biti od Turaka tek docnije zauzeti. Na zapadnoj strani ostala je neprestano granica morem, jer i ako se Kotor poslije propasti Srpske carevine predao Mlečićima ostale su neposredno u njegovoj državi opštine Brajići, Maine, Pobori i velika i plodna dolina, koju Nijemci i Talijani nazivaju Župa, a Srbi Grbalj, gdje su bila solila Crnogorska. Vele, šta više, kako ima dokaza da je tada bila Crnogorska i lijepa dolina Konavlje, s one strane Novoga, koja sad spada u Dubrovačku državu, i da ju je Ivan založio Dubrovčanima za nekolike hiljade perpera (novac, nekad vizantiski, i tada običan i u Dubrovniku). Po ovome bi se moglo nagađati da je u Ivanovo vrijeme pripadalo Crnogorskoj Kneževini sve ono u primorju što docnije Mlečići nijesu mogli održati, već su morali ustupiti Turcima.

Kao dokaz velikog uvaženja i ugleda koji je Ivan još u Crnoj gori imao neka je ovdje pomenuto da se jedna od dviju kćeri Arvanitovijeh, brata Ivanova, za vrijeme vladanja svoga strica udala za Vlaškog kneza Radula (po svoj prilici onoga što je vladao između 1472 i 1477 godine). Druga, Anđelija, udala se za Srpskog kneza Stevana Brankovića, sina poznatog Srpskog despota Đurđa 1. O udaji prve, pjeva 35-ta pjesma II-ge knjige Srpskijeh narodnijeh pjesama (Lajpcig 1824), za koju učeni Bečki recenzenat veli da je jedna od najljepšijeh u cijeloj zbirci, samo žali što se o ovoj nevjesti ništa bliže ne zna, ali na završetku dodaje da će se može biti naći docnije kakva druga osobito s prostranijim početkom. Sa zadovoljstvom možemo mu sad kazati da u Crnoj gori ima sasvim prostranijeh narodnijeh pjesama o ovome događaju.[9]

Uspomena na Ivana Crnojevića u Crnoj je gori još i sad tako svježa, kao da je juče vladao. Jedan izvor na planini Lovćenu zove se Ivanbegova Korita. U blizini se još nalaze razvaline njegova ljetnjikovca. Dobra, kojima je obdario svoj manastir, zovu se Ivanbegovina.

O potomstvu Ivanovu gore pomenuta i po svemu narodu poznata narodna pjesma razlikuje se u nečemu od predanja koje se pripovijeda u Crnoj gori. Po narodnoj pjesmi Ivan je imao samo jednog sina, po imenu Maksima, za koga je prosio kćer u dužda Mletačkog. Kad je dužd pristao, od velike radosti Ivan na pohodu „išteti“, rekavši duždu da će mu doći s najmanje hiljadu svatova, i neka i on prikupi toliko Latina, pa među svima neće biti ljepšega od njegova sina Maksima. Duždu to bude milo, i obeća skupocjene darove zetu, ali ujedno ozbiljno poprijeti, ako tako ne bude. Kad Ivan dođe doma (u Žabljak), a to Maksima izmorile kraste, i tako mu nagrdile lice da „grdnijega u hiljadi nema. To mu bude vrlo teško, ali se ne dade odvratiti od svoje namjere, i poslije dugog razmišljanja smisli da se lukavstvom izvuče. Pozove cijelu zemlju u svatove, i mjesto svoga sina poturi kao mladoženju Miloša Obrenbegovića, vojvodu Barskog, da djevojku prevede preko mora. Miloš pristane, ali doda:

„Što god bude dara zetovskoga,

„Da mi dara nitko ne dijeli.

Ivan ne samo što to prihvati, već mu i sa svoje strane obeća mnoge darove. I tako se krenu. Miloš u Mlecima dobije mnoge i skupocjene darove, i među njima od matere  nevjestine zlatnu košulju:

„Koja nije kroz prste predena,

Al' u sitno brdo uvođena,

Ni na razboj ona udarana,

No košulja na prste predena,

U kolijer upletena guja,

A pod grlom izvedena glava,

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Na glavi joj alem kamen dragi

Kade ide momak sa đevojkom

U ložnicu, da ne nosi sv’jeće.

Kad je sve svršeno, i kad su pri povratku bili blizu Žabljaka, otkrije Ivan djevojci prijevaru, i pokaže joj pravoga mladoženju. Začuđena djevojka ustavi odmah konja, prekori Ivana za prijevaru, reče da ništa ne mari što su Maksima kraste nagrdile i odlučno izjavi da se neće maći s mjesta, dok se darovi ne oduzmu od Miloša i predadu Maksimu. Miloš se usteže, pozivajući se na prvu pogodbu, ali ipak pristane da vrati jedan dio darova, osim, između ostalijeh, zlatne košulje. Djevojci je međutim najviše žao baš košulje

„Kojuno sam - veli - plela tri godine,

„A sa moje do tri drugarice,

„Dok su moje oči iskapale,

i vikne Maksimu:

O Maksime, nemala te majka;

„Majka nema do tebe jednoga,

„A po danas ni tebe ne bilo!

„Od koplja ti gradili nosila!

„A od štita grobu poklopnice!

„Crn ti obraz na Božem divanu!

„Kako ti je danas na megdanu

„Sa vašijem vojvodom Milošem

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

„Brže vraćaj sa jabane blago.

Ovim riječima razdraženi Maksim poleti na Miloša i na mjesto ga ubije (jedni pjevaju, da ga je izazvao na megdan i ubio). Tada nastane međusobno klanje među rođacima jedne i druge strane, u kome izgine najveći dio svatova (cvijet zemlje). Maksim sa sedamnaest rana dovede samu djevojku u Žabljak i čitavu godinu dana vidali su mu rane vidari koje mu je tast poslao. Međutijem Milošev brat Jovan iz osvete ode Turskome caru u Carigrad da se žali i pomoći traži. Maksim se nađe u velikoj opasnosti, i videći da je došao kraj njegovu gospodstvu i vladanju, vrati djevojku ocu „ni ljubljenu, ni omilovanu, pa i on ode u Carigrad da se odgovara i brani. Sultan im se vrlo obraduje i obojicu poturči. Jovan dobije ime Mamut-beg Obrenbegović, a Maksim Skender-beg Ivanbegović. Pošto su devet godina vjerno poslužili, car im da u nasljedstvo pašaluke, Jovanu Peć, a Maksimu Skadar. Po narodnoj priči od Maksima se vodi porodica Bušatlija, koja je do u naše dane nasljedno vladala Skadrom, i čiji je poslednji poglavica, Mustafa paša, prije nekolike godine lišen (i on i porodica mu) tog nasljednog prava. Tako isto od Jovana se vodi porodica Pećkijeh paša. - Tako veli narodna pjesma!

Ali po Crnogorskom predanju Ivan je imao dva sina, Đurđa i Stevana prozvanog Staniša. Kad je Đurad, koji je bio oženjen Mlečankom od porodice Močeniga, po smrti   očevoj primio vladu, njegov brat Staniša skupivši nešto Crnogoraca ode s njima u Carigrad da moli sultana da mu da Zetu u državu, a on da mu plaća godišnji danak kao kneževi Moldavski i Vlaški. Sultan ga lijepo primi, ali ga prinudi da se poturči zajedno sa cijelom pratnjom, i dobije ime drugi Skender-beg. Kad se poslije nekog vremena zajedno sa svojim poturčenim pratiocima vrati u Crnu goru stane ga koriti brat i rođaci, te se pokrsti i povuče se u manastir, gdje kao monah i umre. Ostali pak Crnogorci koji su se s njim iz Carigrada vratili ostanu kao poturčenjaci.

Držim da je vrijedno pomenuti, da ima jedna Crnogorska narodna pjesma koja ovo priča sličnije gore pomenutoj pjesmi. Po toj pjesmi Staniša je, pošto se sa svojom pratnjom poturčio i sedam godina (vele protiv Bagdada) služio cara, dobio od njega pašaluk od Skadra do mora, i osim svojijeh pratilaca još i jednu Tursku vojsku, da zavojšti na Crnu goru. Njegov brat sretne ga kod Lješkopolja, potuče mu do noge vojsku i zarobi mnogo poturčenijeh Crnogoraca, Staniša pobjegne ka Skadru, ali kako ga Skadrani ne pustiše unutra, ode u selo Bušate, i po tome je, vele, njegova porodica dobila poznato prezime Bušatlije. Ele bilo ovako ili onako, tek ostaje kao pouzdano da se jedan sin Ivanov poturčio, i da se neki broj s njim poturčenijeh Crnogoraca vratio u domovinu, a nastanio se među svoje na starijem sjedištima i vremenom se namnožio.

Ženi Đurđevoj kao da se nijesu sviđale surove stijene Crnogorske. Jedno to, a drugo i zbog sve češćijeh napadaja Turskijeh, odluči se ona da napusti Crnu goru. Kako su i ona i Đurađ već bili u godinama, a nijesu imali poroda, stane ga ona nagovarati da se presele u Mletke i da u miru zajedno provedu ostatak svoga života. I to joj pođe za rukom. Đurađ prenese na tadašnjeg Cetinjskog mitropolita i svetovnu vlast, preporuči ga glavarima narodnijem kao poglavicu mjesto sebe, i ispraćen od sviju do Kotora napusti naslijeđenu državu.

Ovo se, vele, dogodilo 1516 godine ili negdje u prvoj četvrtini 16-og stoljeća. - U potvrdu svega ovoga i u veću slavu ovog posljednjeg kneza Crnogorskog Đurđa Crnojevića neka je ovdje pomenuto i to, da su se u njegovo vrijeme i pod njegovijem imenom štampale crkvene knjige, koje se broje među najstarije štampane spise ćirilskijem slovima. Na njima istina stoji, da su štampane po zapovijesti Zetskog vojvode Đurđa Crnojevića godine 1494-te, ali se ne kaže gdje, već se po predanju u Crnoj gori zna da je to bilo u zgradi koju je za to podigao Ivan na rijeci Obodu.

Tako je u ovo doba postala u Crnoj gori duhovnička uprava (teokratija), i njome počinje novo doba u Crnogorskoj istoriji.

Novome duhovnom poglavaru najpreče je bilo da narodu preporuči da živi u slozi i da se čuva ako bi ga Turci napali, i u isto vrijeme da se mirno vlada i pazi da im ne bi dao nikakva izgovora za neprijateljstva. Sandžak-beg pak videći da se poturčenjaci sve više namnožavaju i postaju sve važniji, i nadajući se da će se Crnogorci, ostavši odlaskom Đurđa Crnojevića bez poglavice, sami potčiniti, obustavi napade, i samo je s poturčenjacima sijao intrige po narodu. Tako prođe neko vrijeme bez neprijateljstava.

Po starom običaju pređašnje Zetske a sad Cetinjske mitropolite posvećivao je Pećki patrijarh koji je obično u sedam godina jednom dolazio radi kanonske posjete u ovu eparhiju. Kad Nikodim, treći mitropolit poslije Đermana, naprasno umre, na nekolike godine prije patrijarhove posjete, niko se ne usudi ići kroz Turke u Peć, i tako ostade cijela zemlja bez mitropolita. Sandžak-beg, videći da se u svojim nadama prevario, upotrebi ovu priliku da učini jedan ozbiljni korak, i pomoću poturčenjaka zauze grad Obod. Tijem poturčenjaci dobiše još većeg ugleda i važnosti, a Crnogorci izgubiše jedan trg, koji im je bio vrlo potreban. Tako ostade do Visariona, po redu sedmog mitropolita, koga Mletačka republika nagovori da prekine dotadanje mirno držanje, i on 1620 i 1623 godine napadne na Turke. Sulejman, Skadarski paša, krene 1623 godine s velikom silom na Crnu goru, i poslije krvavo savladanog očajnog otpora prodre do na Cetinje, i spali crkvu, manastir i druge građevine koje je podigao Ivan Crnojević. Ali kako za Turke, koji su voljeli ugodnost i uživanja, u ovoj siromašnoj i divljoj kamenitoj zemlji, koju je narod napustio, nije bilo nikakvijeh varoši, i u opšte nikakve prilike, da bi svoje navike mogli zadovoljiti, to se vrate natrag. Ovijem upadom utvrđena je u Crnoj gori prevlast poturčenjaka, tako da su i Hrišćani već morali plaćati harač. Poslije toga nastalo je neko vrijeme primirje.

Krajem 17-og stoljeća, i kako vele protiv njegove volje, bude izabran za mitropolita Danilo Petrović Njegoš ili Njeguš, iz plemena Njeguša. Njega je 1700. godine posvetio u Sečuju, u Ugarskoj Srpski patrijarh Arseni/e III, koji je tamo izbjegao za vrijeme Austrijskog rata s Portom. Za njega se priča da su ga Zećani pozvali da im osveti novu crkvu pošto su mu za dolazak izradili dopust u paše Skadarskoga, i on oslanjajući se na datu mu vjeru, ode da izvrši svoju vladičansku dužnost. Ali tek što je stigao, Turci ga vjerolomno uhvate, vežu i dovedu u Podgoricu, i nesumnjivo bi ga nabili na kolac, da se nije iskupio za 3000 dukata (1000 su skupili Zećani, a 2000 Crnogorci, što su dobili od prodaje skupocjenijeh crkvenijeh odežda). Jedno zbog ovoga, a drugo što je vidio da muhamedanstvo sve jačeg korjena hvata u Crnoj gori, stane mitropolit Danilo nagovarati svoje zemljake da sve poturčenjake, koji se ne htjednu pokrstiti, pobiju, ili iz zemlje istjeraju, prijeteći im da će ih ostaviti, ako to ne učine. Crnogorci pristanu, naprave plan, i jedne noći, uoči Božića, i izvrše. Svi, koji se nijesu mogli spasti bjegstvom, budu isječeni, sem maloga broja  onijeh koji se pokrstiše. Od ovijeh ima i danas u Crnoj gori Turskijeh prezimena kao Alić (od Alija) Husejinović (od Husejina) itd. itd.

Tako se Crna gora oslobodi opasnog zla koje se u njenoj sredini širilo, i bar Katunska nahija povrati svoju potpunu nezavisnost. Ostale nahije, bliže Turcima, plaćale su istina ovda onda Turcima neki mali danak, ali su se u svemu inače držali sa svojom braćom.

Ovo se moglo dogoditi u prvijeh pet godina 18-og stoleća, jer već 1706. godine napadnu Turci iz Hercegovine na Crnu goru. Time se na ovoj strani otvori mali rat, koji s kratkijem prekidima traje do našijeh dana. Mi ćemo ovdje izređati ukratko glavnije napade Turske i počinjemo s ovijem iz Hercegovine.

Pripovijeda se da su tada Turci suzbijeni s velikijem gubicima, i da su Crnogorci zarobili mnogo uglednijeh begova. Vele da su Crnogorci zarobljene begove, da bi im se narugali, izmijenjali za svinje; za svakoga bega po jedan krmak. - Svakome je Crnogorcu sad jasno bilo da ništa ne pomaže držati se mirno, već se mora braniti otadžbina, vjera i svoje rođeno ognjište. Razumljivo je da su se Crnogorci pored toga osvrtali na sve strane po ostaloj Evropi ne bi li među neprijateljima Turskijem našli sebi prijatelja i saveznika, čiji bi interesi bili s njihovijem zajednički, i sebe pomogli. Njihovu osobitu pažnju morali su privući tadašnji odnosi između Rusije i Porte, koji su doveli do rata. Na prve vijesti o ratu između Rusije i Turske napadnu i Crnogorci na Turske granice. Oni su već bili jako radražili Turke protiv sebe sječom poturčenjaka, a naročito pokrštavanjem njihovijeh žena i djece (što je bio najveći zločin za Tursku vjeru), i može se zamisliti koliko se ovo razdraženje sad popelo zbog skorašnjeg pretrpljenog poraza, a naročito zbog ovog neočekivanog napada. Zato preduzmu da im se sad ljuto osvete.

Kako je mir s Rusijom brzo zaključen, krene se već 1712. godine serasker Ahmet-paša s velikom vojskom (Crnogorci vele sa 60000) na Crnu goru. Ali Crnogorci su bili potpuno spremni za borbu, i paša se poslije više uzaludnijeh napada morade povući s velikijem gubicima. Ovijem Crna gora dobi još veći značaj u očima Porte, i ona odmah skupi - kako Crnogorci vele - dvaput veću vojsku, da je pokori i kazni. Godine 1714 krene se Numan[10]-paša Ćuprilić sa 120000 vojske na Crnu goru. Ali su Crnogorci zadali Turcima toliki strah, da se Turski glavni zapovjednik nije nadao lakoj pobjedi i pored sve svoje velike sile, a znajući kako je prošao njegov prethodnik, pribjegne lukavstvu. On ponudi Crnogorcima povoljan mir, i ovi to utoliko prije prihvate, što su već bili čuli s kolikom silom na njih ide, i što su bili oskudni u prahu i olovu. Po njegovu traženju pošlju mu na vjeru 37 glavara da pregovaraju. Ali lukavom paši ni na um nije padalo da se miri, već da ih liši njihovijeh glavara i tako lakše pokori. Čim su ovijeh 37 glavara došli u njegov logor, on ih pohvata, i odmah naredi napad. Ova prijevara skupo je stala Crnogorce. I ako su se hrabro branili, moradoše zbog nestanka džebane, podleći. Turci prodriješe do na Cetinje, spališe crkvu i manastir, koji je Danilo obnovio, opljačkaše i opustiše sela i čitava plemena. Jedan dio naroda pobježe u gore da se s ženama i djecom bori na život i smrt; drugi pobjegoše u primorje, nadajući se da kod Mlečića nađu zaštite i skloništa. Ali na žalost i tu ih stignu Turci, isijeku na hiljade zajedno sa ženama i djecom i oko 2000 zarobe. Crnogorci misle da su ova nedjela Turci počinili na Mletačkom zemljištu u sporazumu s Mlečanima, ali prije će biti da ovi nijesu spriječili ovu grubu povredu svoga zemljišta, što su bili vrlo slabi i jako se bojali rata s Turcima. To se vidi i iz daljeg pričanja  Crnogoraca da je ista vojska koja je zavojevala Crnu goru produžila put obalom prema Morei, koja je bila Mletačka. Pošto ovako svu zemlju unakrst opustoše, popale i opljačkaju, napuste je, i Crnogorci, koji su ostali u životu, siđu s planina, podignu kuće i stanu živjeti kao i prije. Pogranični su Turci istina produžili da svakom zgodnom prilikom upadaju u Crnu goru, ako ništa a ono pljačke radi, ali su se najčešće s krvavijem glavama vraćali.

Oko 1767 godine načini veliku uzbunu u ovijem krajevima neki skitač, po imenu Stjepan Mali. Jedni vele da je bio Austrijski vojnički bjegunac, rodom iz Like u Hrvatskoj, a drugi, da je bio Kranjac. Isprva je išao po Crnoj gori kao tobožnji ljekar, a poslije se najmi kao sluga kod jednoga čovjeka u opštini Mainskoj (u primorju kod Budve), baveći se i dalje liječenjem. Odjednom objavi svome gazdi kao najveću tajnu „da je on Ruski car Petar III”.

Lakovjerni gazda povjeruje, i stane svakom prilikom ukazivati osobito poštovanje svome sluzi. Tako jednom kad su bili na jednoj svadbi na Njegušima u Crnoj gori, kad je sluga uzeo čašu da pije, gazda ustane na noge i skine kapu. Crnogorci uzmu to u podsmijeh, i stanu zbijati šalu i s jednijem i s drugijem. Poznavajući ih dobro obojicu jedan upita gazdu: „kad taku poštu odaješ sluzi, što ga nijesi ljepše odjenuo? Ako nemaš haljina, što nijesi došao k meni da ti pozajmim? Drugi ga podrugljivo pitahu: „Što ga nijesi naoružao? Ako nemaš mača, što mu nijesi pripasao jednu kačnu dugu? itd. Međutim sve se više širio glas kako po Mletačkom primorju tako i po Crnoj gori, pa i po pograničnijem Turskijem krajevima: „Tu je Ruski car, i našlo se mnogo svijeta koji je to vjerovao.

Stjepan se Mali sad sasvim preseli u Crnu goru. - Da ne bi opet nastupio slučaj da zemlja ostane bez poglavara, u Crnoj su gori uobičajili da se još za  života   mitropolitova   posveti nasljednik mu. U ovo vrijeme na čelu zemlje bio je mitropolit Sava, a za naslednika mu bio je posvećen Vasilije. Koje zbog duboke starosti, koje iz žudnje za mirom, Sava je predao upravu zemlje svome nasljedniku Vasiliju, i povukao se u manastir Stanjeviće, gdje se zanimao ekonomijom. Vasilije pak bio je tada na putu van zemlje, i to oboje dobro došlo je bilo ovom skitaču.

Ništa nije pomagalo što je Sava oglašavao Stjepana Malog za varalicu; on je nalazio sve ve pristalica, i priznali su ga čak i za poglavicu zemaljskog. Srpski patrijarh iz Peći pošlje mu na dar skupocjenog konja, zbog čega je, kad su Turci za to doznali, i sam morao pobjeći u Crnu goru. Priča o caru u Crnoj gori uzbunila je svijet i u primorju tako, da su se Mlečani morali oružjem umiješati. U Risnu[11] dođe i do krvoprolića. Jedan od najuglednijih Rišnjana, neki Petar Džaja pošlje također na dar Stjepanu Malom oružje i odijelo s jednijem pismom. Ovo je bilo od toliko većeg značaja, što je Petar sam bio ranije u Rusiji, i zato Mletačke vlasti ukore Petra i još dva Risanska kapetana (Ćelovića i Kordu). Ove to toliko naljuti da dođe do oštrijih riječi, i zato ih pozovu u Kotor na odgovor. Kad ovi na tri poziva ne htjedoše doći, pošlju jednog majora sa 40 vojnika da ih pošto poto dovedu. Kapetan je tajio radi čega je došao, i kad ga pri povratku, ništa ne sluteći, kapetani  ispratiše do lađe, namignu on vojnicima da ovu trojicu uhvate i ubace u lađu. Ovi zaviču za pomoć, i Rišnjani, koji i dan danji žive pod oružjem, dotrče, i stignu na vrijeme te oslobode svoje sugrađane, a major pobjegne s lađom praćen vatrom iz pušaka. Radi toga Mletačka vlada bi prinuđena da uzme ozbiljne mjere. Brzo dođoše Mletačke ratne lađe pod Risan, i izbace na suvo nekolike hiljade ljudi, i kad nekoliko poziva ostaše bezuspješni, napadnu varoš. Ali se Rišnjani iz kuća tako hrabro branjahu, da se trupe moradoše povući izgubivši nekoliko stotina mrtvijeh (dok su od Rišnjana pali samo jedan čovjek i jedna žena).

Tada pozovu na vjeru u Kotor Kordu, tadašnjeg opštinskog kapetana. Kad su ga zapitali zašto je potukao Duždevu vojsku, on odgovori, da oni nisu bili nikakvu Duždevu vojsku, već da je neka neznana vojska došla na varoš da je pokori, pa su se djeca s njima posvađala i tako dalje. Na taj se način on odgovori, a kad je na posljednje pitanje: da li bi se tako i za Dužda borili, odgovorio, da bi, bude sve svima oprošteno.

U ovo vrijeme pošlje - kako vele po nagovoru Mlečana i Turaka - Ruski dvor u Crnu goru jednog punomoćnika (u licu nekog kneza Dolgorukog), da narodu kaže, da je Stjepan Mali varalica. Kad ovaj dođe, na mitropolitov poziv iskupe se pa Cetinju svi glavari zemaljski (osim onijeh iz Crmnice, gdje je u jednom manastiru boravio Stjepan Mali, i tada tu se bavio), i tu na skupštini bude im objavljeno da je Petar III umro, i da je Stjepan Mali varalica. Izgledalo je kao da je skupština ovo povjerovala, i obećaše jedni drugima da o Stjepanu Malom kao vladaocu neće više ništa da čuju. Ali kad sjutra dan pucanje iz pušaka sa susjednog brda objavi njegov dolazak, potrčaše mu svi u susret, mećući puške i vičući; „Blago nama danas i dovijeka! Eto našeg gospodara! - Došavši na Cetinje zatvori ga Dolgoruki i mitropolit u jednu ćeliju na gornjem podu, Stjepana to  ništa ne zbuni. On stade svojim stražarima govoriti: „Vidite da me i sam Dolgoruki priznaje za cara, jer me inače ne bi zatvorio iznad sebe već ispod sebe“, i drugo koješta, čime sve više utvrdi u Crnogoraca zabludu da je on zaista Petar III, - Dolgoruki videći da ih ne može razuvjeriti, i da su mu svi vrlo odani, napusti Crnu goru ne svršivši ništa.

Ovi događaji dadu Turcima novoga povoda da zarate s Crnom gorom. Sluti se ne bez razloga da su Portu na to podboli Mlečani, jer u isto vrijeme i oni isture vojsku duž cijele Crnogorske granice, da bi - kako se govorilo - spriječili prelazak Crnogoraca na svoje zemljište, ako bi ih Turci pobijedili, i da tako sa svoje strane pripomognu da ih konačno istrijebe. Mnogobrojna Turska vojska napadne Crnu goru s tri strane: sa sjevera Bosanski paša (od Nikšića), s istoka Rumeliski paša (od Podgorice), i s juga Skadarski paša (od   Crmnice). Razviše se krvavi bojevi. Crnogorci su se borili kao lavovi, jer je bilo biti ili ne biti; ali je Turska sila bila i suviše velika. Kako se s Mletačke strane s udvojenom pažnjom motrilo da se u Crnu goru ne unese nikakav ratni materijal, to se brzo pokaza osjetna oskudica u prahu, i Crnogorci su se morali boriti s onijem što su od Turaka   otimali. Tako su se tukli dva mjeseca. Turci opustošiše i popljačkaše mnoga sela po  granici, i prodriješe donekle i u unutrašnjost, ali do Cetinja ne mogoše doprijeti. Kad  nastupi jesen, mnogi se vratiše. Crnogorci kažu da im je u ovom boju i sam Bog pomagao, jer istoga dana upali grom barutne magacine i u Turskom logoru na Crmnici i u Mletačkom kod Budve.

O Stjepanu Malom, zbog koga se i vodio ovaj rat, malo se što pripovijeda u ovijem bojevima. Samo se veli da je podigao prema Hercegovini nekoliko šančeva, koji do današnjeg dana nose njegovo ime. Svakojako nije se pokazao onakav kako se hvalisao.

Kako su Turci tražili da im se Stjepan izda, a Crnogorci niti su mogli to učiniti, niti onako prosto odbiti, to reku da je u boju poginuo, i za veću tvrđu pošlju im njegova konja koga mu je poklonio Srpski  patrijarh, a njega samoga  sakriju.

Stjepan Mali vladao je u Crnoj gori u svemu oko četiri godine, i Crnogorci su ga u svemu i svačemu slušali i pokoravali mu se. Pripovijedaju da je strijeljao dva čovjeka zbog krađe, pa je metnuo na jedan kamen kraj puta iz Crne Gore u Kotor, kojim je svaki dan prolazilo mnogo naroda, 10 dukata i jedan srebrnjak, i te su stvari mjesecima ležale na svom mjestu, i niko se nije usudio da ih se dotakne. Ipak je svojijem držanjem za vrijeme rata s Turcima mnogo izgubio od svog pređašnjeg ugleda. Žalostan je njegov svršetak. Pri paljenju neke mine rani se i izgubi oči. Dok je tako slijep živio u manastiru, Skadarski paša potkupi njegova slugu, po rođenju Grka, koji ga je u bolesti služio i njegovao, da ga smakne.

Ovaj ulučivši zgodnu priliku zakolje Stjepana na spavanju. Zatvori sobu i reče ukućanima da ne prave larmu, jer je gospodaru metnuo nešto na oči, pa treba u miru da leži, i da ne ulaze u sobu dok se on ne vrati. Kad ovaj poslije više sahati ne dođe, obiju vrata, i nađu Stjepana mrtva u krvi u krevetu.

1785 godine podigne se opet Mahmud-paša Skadarski s velikom vojskom na Crnu goru. Učinilo mu se da je zgodna prilika, jer se poglavica zemaljski, 1777 godine u Karlovcima u Srijemu posvećeni mitropolit Petar Petrović Njegoš, tada bavio van Crne gore. Ovo je po Turke bilo zaista vrlo povoljno, i paša s velikom silom prodre do na Cetinje, i spali i opljačka mnoga sela. Ali kako se u ovoj i inače siromašnoj zemlji vojska nije mogla održati, to je naskoro morao pomišljati na povratak. Ne usuđujući se da se vrati istijem putem, uputi se, kao prije Ćuprilić, preko primorja. U Crnoj se  gori opet povrati stari život.

U vrijeme posljednjeg Rusko-austriskog rata s Turskom (1787-1791) Crnogorci s Austriskijem majorom Vukasovićem napadnu na Turke, i tako ponovo navuku na sebe gnjev Portin. Pošto je mir s Austrijom zaključen, krene se 1799 godine Mahmud-paša ponovo pa Crnu goru. Bio je i drugi povod ratu: što su pogranične nahije prestale od ovoga rata da plaćaju Turcima danak, koji su dotle plaćali. Ali Mahmud-paša nađe Crnogorce ne onako kao prije 10 godina. Među njima je bio mitropolit Petar, koji ih je s krstom u jednoj i mačem u drugoj ruci lično predvodio. Tek što je paša ušao u planine, bude sa sviju strana napadnut, do noge potučen, i jedva se i sam ranjen bjegstvom spase. Oholog pašu, koji je potukao sultanovu vojsku i o sebi mislio da je nepobjedan, ovo jako zaboli. Žedan osvete skupi na brzu ruku dvaput veću vojsku, i već poslije tri mjeseca ponovo navali na Crnu goru. Ali s istom srećom. Ne samo što mu vojska bude potučena već i on sam u boju pogine. Njegova glava zajedno sa sabljom i fišeklijama i danas se čuva na Cetinju i pokazuju kao znak pobjede.

Od ovoga vremena počinje novo doba za Crnu goru. Od tad počinje njena nezavisnost. Nikakav danak niti je tražen niti davan, i pogranični Turci već se navikoše da na Crnu goru gledaju kao na tuđu državu. Kako ova nezavisnost nije priznata nikakvijem ugovorom o miru s Portom, već je stvarno sama od sebe postala, to su Turci i dalje polagali pravo na Crnu goru. Dželaludin, paša Bosanski, koji je groznom sječom i vješanjem ustanovio sultanovu vlast u Bosni, naumi 1821 godine da pokori i Crnu goru, i pošlje jednu vojsku na Moraču. Crnogorci namamivši je u klanice onijeh krajeva, napadnu je i održe pobjedu. Poznati veliki vezir Rešid-paša, koji je pokorio Arbaniju i Bosnu, preduzme 1832 godine da pokori i Crnu goru. Ove događaje ćemo ispričati po Rankeu (v. njegov Politische Zeitschrift 1824. 2. Bd. 2. Heft).

„Izgledi na uspjeh bili su za Rešida vrlo povoljni, Stari vladika, koga su u po nekijem putopisima opisivali, čuven u cijeloj Evropi, bio je umro 1830 godine u dubokoj starosti. Za nasljednika svoje vlasti ostavio je svoga sinovca, i bilo je sumnjivo, da li će se ovaj umjeti isto tako braniti, kao što je stari umio.

„Čim je savladao Mustafu, Rešid pozove nasljednika Petrova da se pokori. On je kao obično i prijetio i obećavao. Zahtijevao je da poglavar Crne gore iziđe pred velikog vezira, i on će ga s dobrijem preporukama poslati u Carigrad, gdje će dobiti kneževski berat, kao što ga je dobio i poglavica Srbije. Ne htjedne li to učiniti, napašće ga strašnom vojskom i konačno uništiti.

Ali njega prijetnje ne uplašiše, obećanja mu ne polaskaše. Odavno ima poglavica Crnogorski veću nezavisnost nego Srpski knez. Berat mu ne treba, dok njegov narod može braniti svoju slobodu; a kad to više ne mogne, neće mu pomoći nikakav berat. On nije držao ni da je potrebno da ozbiljno odgovara. Crnogorci pak začuđeni ovakim traženjem, smijali su se. Turci sad napadnu oružjem. Po zapovijesti velikog vezira novi Skadarski paša Namik-Ali pošlje protiv Crnogorskijeh klanaca 7000 ljudi. Sin pašin ih je predvodio.

„Crnogorci su bezbrižno čuvali ovce u planinama, i nijesu se ni poslije one opomene ništa spremili. Turci navale iznenada, i prvo selo na koje su naišli - Martiniće - nađu gotovo sasvijem napušteno.

„Samo 24 čovjeka bila su kod kuće. I ako ih je tako malo bilo, oni se odupriješe. Deset ih izginu, a svi se ostali raniše. Izgledalo je da je bar ovo selo izgubljeno, i već neke kuće bjehu u plamenu i nekoliko ljudi bez oružja pohvatano, kad stigoše ostali ljudi s planina. S brda na brdo odjeknu poklič za pomoć. Susjedne opštine dotrčaše. Radovan Puljev, strašni glavar ovijeh krajeva, dovede sto ljudi od Brnice (Bernitza); gotovo toliko isto dođe od Lača (?Lacse) i od Brajovića. Sve je to istina bilo malo, ali ipak u onakijem brdima dovoljno da se otpočne krvava borba. Skadarski paša  propade, jer ga iznevjeriše njegovi Arbanasi; Bošnjaci biše pobijeđeni, jer se razdvojiše. Crnogorci, ma koliko da su bili mali brojem, naročito u ovijem selima, bili su svi kao jedan čovjek. O izdaji nije bilo ni pomena. I ovaj put pošlo im je za rukom da otjeraju Turke. Turci odvedoše sobom zarobljenike, ali Crnogorci pokazaše 50 odsječenijeh glava. Ali ovom hrabrom narodu nije bilo dosta što su se odbranili od neprijatelja; oni su htjeli i da se osvete. Jedno od plemena - Kuči - napade Tursko selo Tuze, i vrati se tek pošto ga je opljačkalo i popalilo.

„Ali i Namik-paša nije se tako brzo zadovoljio. Rat poče na cijeloj granici. Na po neko selo napadali  su Turci,  ali su uvijek bili odbijeni.

„Možemo računati da se ovi ratovi bar od 1604 godine tako ponavljaju. Još tada je bio jedan paša u Skadru, koji, kad mu je odbijen uobičajeni dar, prodre u Lješkopolje i opustoši nekoliko sela. Kako su mu onda njegovog ćaju i nešto ljudi pobili i srećno se odbranili, tako su stoljećima često morali činiti! Koliko li su puta na svojim šančevima podizali oltare, i kad je pred njima sveštenik klečeći vršio službu božju, morao je nositi opasan mač, da bi mogao skočiti na odbranu, ako bi bio napadnut. Koliko li će puta to i u buduće morati činiti.

„I tada bi veliki vezir još jedan opšti i silan napad protiv njih preduzeo, da nije izbio Misirski rat. Sultan se nadao da će mu i Aziju utvrditi onaj koji mu je Evropu potčinio; on posla Rešida i njegovu pobjedonosnu vojsku protiv Ibrahima.

U početku ovoga stoljeća dobiše Crnogorci neočekivano novog neprijatelja na zapadnoj strani - Francuze. I pored svijeh pohvala, koje Crnogorci i danas odaju Francuskoj upravi, i pored svijeh obećanja i prijetnji, oni se s njima ne mogoše složiti. I ako su zaključili prave ugovore o miru, Crnogorci nikako ne mogoše pristati da prime Francuskog konzula u svoju vemlju, već šta više pomogoše Ruse i Engleze da ih pobijede, i otjeraju iz njihova susjedstva. Završujući ovijem opis ratne istorije Crnogorske, sad da vidimo kakav im je

 

IV NAČIN PRAVITELJSTVA

 

Cijeni se da u Crnoj gori ima na 100000 duša sa 15000 pušaka. U Crnoj gori ima tragova svijeh oblika uprave, na i opet je ovo u Evropi možda jedino društvo ljudi, koje nema nikakva praviteljstva u pravom smislu te riječi. Ja ću to pokušati da prostranije izložim, pa neka čitatelji presude, da li je tako.

Najveća je ličnost među Crnogorcima mitropolit ili vladika. Njemu se obraća riječima: „Sveti vladiko, a inače u međusobnom govoru zovu ga i gospodar. Njegova je obična titula: vladika Crnogorski i Brdski; često se uz riječ vladika dodaje: i upravitelj. U javnim pak duhovnim aktima pored ove ima titula: mitropolit Skenderiski (Skadarski pašaluk) i primorski. Vijala u gore pomenutom opisu putovanja po Crnoj gori nepravo kaže, „da je ova titula samovlasno uzeta. Ona je istoriska, jer se povlači još iz onog doba kada su prethodnici Crnogorskijeh vladika zaista bili duhovni pastiri tijeh krajeva. Poznato je da ima više takijeh slučajeva. Osobito Rimske vladike često nose titule takijeh krajeva, gdje se danas o njima ništa ne zna. Nije tako s Crnogorskijem vladikama. Oni su do našijeh dana upravljali duhovnijem poslovima u primorju od Dubrovačke oblasti do turske granice. Skoro sve danas žive tamošnje popove rukopoložio je, prije pet godina umrli, vladika Crnogorski Petar, i do 1808 godine on je rukopolagao popove i za Dalmaciju, kao što je to rečeno u Wiener Jahrbücher (g. 1826). - Izgleda da su Mlečani promijenili docnije svoju politiku prema Crnoj gori, jer su uvidjeli (kao i druge s Turskom granične države) korist za sebe od jednog takog naroda, i rado su ostavljali Crnogorskom vladici vršenje duhovne vlasti, što su mnogo držali do toga, što su Crnogorci s primorcima bili srodni vjerom, jezikom itd. Otkako su Francuzi zauzeli ove krajeve, Crnogorski je vladika izgubio to pravo, jer se, kao što je rečeno, nije mogao s njima složiti u politici, i oni mu zabrane da vrši dotadašnju duhovnu vlast u tijem krajevima. (Docnije su Francuzi naimenovali naročitoga vladiku za Dalmaciju i Boku).

Kao što smo vidjeli početkom 16 stoljeća uvedena je s mitropolitom Đermanom duhovna uprava (teokratija) u Crnoj gori, a od mitropolita Danila prešlo je ovo dostojanstvo u nasljeđe na porodicu Petrovića iz plemena Njeguša u Katunskoj nahiji. Od ovoga vremena vladika je imao prava da iz svoje porodice izabere sebi nasljednika. Sadašnji Crnogorski vladika sjedi na Cetinju, kao i njegov prethodnik, osnivač duhovne uprave. Otkako su Turci 1623 godine spalili manastir koji je podigao Ivan Crnojević, sjedili su mitropoliti ponajviše na planini Lovćenu ili na njegovoj istočnoj strani u ljetnjikovcu Ivanovu, ili na jugozapadnoj strani u manastiru na Stanjevićima, i po krugijem mjestima s ove strane. Narodne skupštine s mitropolitom okupljale su se uvijek na Cetinju.

Posljednji vladika Petar (umro 18 oktobra 1830 g.) živio je u Stanjevićima dok se nijesu pojavili Francuzi u Kotoru i Budvi. Kako on, kao što je rečeno, nije bio dobro s Francuzima, a taj manastir je bio udaljen od Budve samo nekoliko sahati, to se on, bojeći se da ga Francuzi kao papu ne uhvate i odvedu u Francusku, preseli na Cetinje. Na Stanjevićima ostane samo toliko ljudi, koliko je bilo potrebno da obrađuju polja i vode ekonomiju. U najnovije vrijeme, a osobito od smrti vladičine, Austrijska vlada polaže pravo na Stanjeviće, ali Crnogorci  protestuju protiv toga.

Oba manastira o kojima je riječ, daleko izostaju iza običnijeh manastira u Srbiji i u Srijemu; i sam vladika živi vrlo prosto, da ne rečem sirotinjski. Njegovi glavni i gotovo jedini dohoci su od zemlje koju je zavještao Ivan, od manastira Stanjevića i nekoliko drugijeh u okolini Budve, i od udjela u dobiti od ribolova na Skadarskom jezeru.

Osim vladike svaka nahija ima jednog serdara, a svako pleme jednog vojvodu, kneza i barjaktara, i sva ova zvanja su nasljedna u nekijem porodicama. Osim ovijeh ima u svakom plemenu znatnijih ljudi koji uživaju neki ugled i zovu se glavarima.

Pored vladike bio je do 1832 godine i svjetovni poglavar, koji se zvao guvernadur. I ovo zvanje bilo je nasljedno u porodici Radonjića iz plemena Njeguša. Po svoj prilici ovo je zvanje u Crnoj gori od skora, ali kad je i kako je postalo, ne zna se[12].

Posljednji guvernadur protjeran je zajedno sa porodicom pomenute godine (1832) iz zemlje, jer je optužen da je pokušao poslije smrti vladike Petra da sebi prisvoji i duhovnu i svjetovnu vlast.

Ali sva ova zvanja, koja lijepo zvuče, u Crnoj su gori proste titule i ništa više. Ni jedno nije skopčano s kakvijem dohotkom, niti daje ikakva prava nad drugijem Crnogorcima. Ovdje vlada najveća jednakost kojoj ravne možda nema u cijelom svijetu. I najsiromašniji može svakome odgovoriti: „Ja nijesam ni manji od tebe ni od gorega roda“.

Ako Crnogorac za dan ubije deset ljudi, niko nema prava da ga za to uhvati i zatvori. Ni vladika to ne može nikome narediti; on može samo ovo ili ono savjetovati na osnovu vjere, i prijetiti vjerskim kaznama. Nije rijedak slučaj da darovima mora pridobijati za svoje mišljenje ljude od većeg uticaja.

Radi dogovora o javnijem poslovima skupljale su se skupštine kako u pojedinijem plemenima i nahijama, tako i iz cijele zemlje na Cetinju. Ali i tu je svaki, naročito ako je bio iz jake porodice, protiv stotinu glasova mogao reći: „ovo ili ono ja neću“, iz prostog razloga, što mu se to nije sviđalo; ili mogao je i obećati, a poslije ne voditi računa da riječ održi.

Ništa nije lakše nego Crnogorce nagovoriti na rat - jedno s toga što su s oružjem odrasli, i što im je rat prijatno zanimanje kao i drugo; i drugo zbog pljačke. Oni su za njom tako požudni da i imućan čovjek, samo da bi kakvu sitnicu upljačkao, izlaže svoj život očiglednoj opasnosti. Kako je među njima nemoguće zavesti strogu poslušnost ni u ratu, to se ne može očekivati od Crnogoraca takvijeh uspjeha u napadu, kao što su u odbrani toliko puta pokazali veliku hrabrost, neustrašivost i potcjenjivanje života.

Međusobne svađe obično raspravljaju sudom, koji zavađene strane po svom nahođenju biraju. Pri izboru sudija gleda se samo na ličnost, na njegovu rječitost i pamet, a da li će on biti n. pr. iz plemena onoga s kojim je u svađi, na to se ništa ne gleda; Crnogorac se ne boji, da će mu krivo presuditi. U osamnaestoj Srpskoj narodnoj pjesmi u 3-ćoj knjizi pjeva se o raspri zbog diobe nasljedstva među poturčenjacima na Obodu, i kako su pozvali za sudije da im presude hrišćane iz Crne gore i primorja. Iako je to poetski opis, uzet je vjerno i istinito iz života narodnog.[13]

Ni odijelom ni načinom života ne razlikuju se glavari od ostalijeh Crnogoraca. Ni sam otac i braća vladičina ne odlikuju se nošnjom od drugijeh. Jedina prava glavara bila su da sjede u čelu sofre i prvi da piju; da se uzimaju za sudije pri rasprama, zašto su im zavađene stranke plaćale nagradu; da rukovode vijećanjima na skupštinama, ali i u ratu da su na čelu vojske i primjerom i rječitošću da je na borbu podstiču. - U Crnoj gori rječitost ima vrlo veliki značaj. Jedan glavar bez nje nije ništa. I najsiromašniji i najneznatniji može se pomoću rječitosti umiješati među glavare, i cijela će ga nahija slušati.

Kao god što Crnogorci ne trpe nikoga da im zapovijeda i drži ih u stezi, isto tako neće da plaćaju nikakav danak. Sadašnji vladika pokušao je da uvede da svaka kuća plaća 2 for. sr. radi pokrića najpotrebnijih javnijeh izdataka, i da o tome danku sam narod vodi račun, ali nije mogao. „Ako ćemo plaćati danak - govorili su ljudi - dajimo ga Turcima, pa se ne moramo s njima biti.“ Dva su uzroka što su Crnogorci dobili ovako čudno pojimanje o danku. Prvo što je ranije u Turskoj samo raja plaćala danak, a ne i Turci, pa su Hrišćani mislili da i oni ne bi plaćali da imaju svoje carstvo i upravu; i drugo, dok su ranije plaćali Turcima danak, vladike i drugi glavari da bi ih podstakli na oslobođenje govorili su im da je plaćanje danka jedna sramota.

Kad ovako, kao što smo pokazali, u Crnoj gori nema nikakve vlasti, koja bi zaštićavala od nasilja i nepravdi, to je svaki ostavljen samom sebi, i zato je ovdje krvna osveta postala sveta dužnost. Ne samo najbliži srodnici već čitava sela, plemena i nahije osjećaju dužnost koje se ne mogu odreći, da osvete ubistvo ili uvredu svoga čovjeka. Ako neko iz jedne nahije ubije koga iz druge, nahija ubijenog kaže: „ta nam je nahija dužna jednu glavu, i taj će dug nesumljivo platiti“. Isto je to ako se u jednoj nahiji desi ubistvo između dva plemena, i isto tako između dva sela istog plemena, i između porodice istog sela sve do najbližijeh krvnijeh rođaka. Tako n. pr. ako bi od dva brata jedan ubio svoga oca, to bi drugi bio dužan da smrt svoga oca osveti na svom rođenom bratu. Takav dug mora se platiti (glavom ili novcem) makar poslije sto godina. Rođaci imaju običaj da krvave haljine ubijenoga čuvaju, i iznose ih pred svoje da bi ih podsticali na osvetu. Ovo naročito čine matere maloljetne djece, da im ih, kad odrastu, pokažu. Pripovijedaju mnoge slučajeve da starješina porodice i na smrtnoj postelji ostavlja kao amanet izvršenje osvete. Ako neko iz jedne opštine ubije nekog iz druge u nekoj trećoj opštini, to opština ubijenoga stupa u krv ne samo sa drugom nego i s ovom trećom opštinom što je dopustila da se ubistvo izvrši. Pri osveti krivac se mnogo ne traži, već prvi koji padne šaka iz te nahije, plemena, sela ili porodice mora to platiti. Samo osveta ne smije biti manja od uvrede, šta više, u koliko je ova veća, u toliko je veća čast za osvetnika. Ako je krivac kakav neznatan čovjek, to se na njemu osveta naročito ne vrši; već se za to bira kakva uglednija ličnost. Ima istina stari zakon da se osveta ne vrši, ako se neko uhvati u krađi i bude ubijen; ali se to ne drži, već se obično sveti i najveći zlikovac, i najneznatnija ličnost isto kao kakav serdar ili najčestitiji pop. Često se na žalost dešava da kad jedan čovjek ovako padne kao žrtva osvete, njegovi teže da ga opet osvete i tako dalje. Zato su neke nahije, plemena, sela i porodice godinama u zavadi. Nekad se ta zavada sastoji u tome što se čuvaju od svoga protivnika; a nekada se izvodi pravi građanski rat, tako da se na stotine ljudi danima između sebe biju, jedni drugima pale i ruše kuće i druge zgrade, otimaju stoku, sijeku voćke, uništavaju plodove, usjeve, izvore i bunare; samo se štede crkve. Tako jedno ubistvo često povuče za sobom pedeset do sto drugijeh, - Ako se vidi da je jedno jače pleme nadvladalo slabije i hoće da ga uništi, tada se umiješaju druga plemena da zaštite slabije. U ostalom zbog toga se još odavno manja plemena i sela među sobom udružuju, da bi se u danom slučaju izjednačili s većima. Ako se desi da neko iz manje porodice ubije nekog iz velike, to se nekad događa da se rođaci iz straha odreku ubice, i da bi bili na miru moraju pri tom nešto platiti. Tada je samo ubica izložen osveti i prinuđen je da bježi. On obično ode u drugu opštinu. Dešava se nekad i to da onaj koji ima pravo i dužnost da se osveti, ako je iz slabe porodice, a krivac iz jake i u susjedstvu, pobjegne u drugu opštinu i otuda gleda da se osveti. - Često se za neki određeni rok utvrdi mir, naročito ako n. pr. zavađene opštine imaju zajedničke njive, ili u susjedstvu, da bi ih mogle obraditi. Ako je jednoj strani više stalo do mira nego drugoj, to ta strana mora drugoj nešto za to platiti. Kad napadne spoljni neprijatelj, mir sam po sebi nastaje za sve unutrašnje zavade. U svima ovijem krvavijem zavadama žene ne uzimaju nikakva učešća; one mogu bez ikakve opasnosti i u svima prilikama ići kud god hoće.

Ako se neprijateljske opštine ili porodice umore da žive u svađi, ili ako se po traženju jedne ili druge strane umiješa neko treći (a na prvom mjestu vladika drži da mu je to dužnost), onda se pristupa mirenju. Obje strane izaberu sudije, koji pažljivo izbroje mrtve i ranjene, kao i drugu počinjenu štetu, uporede sve i onoj strani, koja je gore prošla, druga strana mora dati novčanu naknadu. Glava se obično cijeni 132 dukata, 4 cvancika i 1 paru, koja se raspolovi i jedna polovina priveže na ugovor o miru. Odsječena ruka ili noga i druga rana od koje se ostaje nemoćan za teži rad, cijeni se polovinu glave, druge rane su srazmerno jeftinije. Neobična je hladnokrvnost kojom govore parnične strane zastupajući svoju stvar. Može tu biti na stotinu ljudi, nikad govornika ne prekidaju; ne prekidaju ga ni onda kad on, kao što se često dešava, to prekidanje izaziva pitajući: Zar nije tako, braćo? ili: Zar nije ovako bilo? Tek kad svrši svoj govor, i pošto na izrično pitanje protivne strane izjavi da je sve kazao, počne jedan od druge strane da govori. Pri ovakom mirenju iznose se često stvari od prije sto godina, i koje se samo po predanju znaju. I ne može im se tačno odrediti vrijeme kad su učinjene. Ja ću ovde spomenuti primjera radi samo jedan slučaj.

Pripovijedaju da je nedavno u primorju (kod Kotora) u ovakom slučaju jedna opština tražila od druge 50 dukata, što je jedna njihova djevojka, koja je išla kroz njihovo selo, bila psovana od Mletačkijeh vojnika, a oni se nijesu za nju zastupili. Da bi doznali kad se to dogodilo, zapitaju najstarijeg čovjeka u selu, starca od blizu 70 godina, šta on o tome zna. On im odgovori da se opominje kako je u ranoj mladosti slušao da se o tome govori.

Ono što se ne može dokazati mora se utvrditi zakletvom. Osobitijem načinom vrši se ovo zaklinjanje. Svi koji treba da se zakunu, sjednu po redu u crkvi, a protivna strana ostane stojeći. Jedan od njih koji je dobar govornik stupi s krstom u ruci i poljubivši ga pruži ga prema onima što sjede, i stane ih ovako proklinjati, ako su krivo govorili, n. pr. da Bog da vašu djecu ne podigli; da Bog da vam se skamenilo sjeme u njivi, plod u stoci, djeca u ženama; da Bog da vas guba razgubala, a svaki čovjek bježao od vas; da Bog da nikake sreće ne imali, i t.d. a oni što sjede neprestano viču „amin. Protivna strana ima pravo tražiti ne samo koliko se ljudi mora zakleti nego i koji to treba da budu. Često se određuje i koliko djece roditelji treba da dovedu i pored sebe metnu. Da bi čitatelji dobili jasnu sliku ovoga koliko osobitog toliko i zanimljivog običaja zaklinjanja, neka mi dopuste da prikažem neke slučajeve koje sam sam svojim očima gledao i ušima slušao. Od prilike prije tri godine služilo je jedno momče iz plemena Građana (u Riječkoj nahiji) u jednoga seljaka u Paštrovićima u primorju. Kad je jedne noći spavao s oba gazdina sina u nekoj zgradi u polju, pojavi se vatra i on pogine, a oba sina gazdina se spasu. Austrijske vlasti iz Budve pregledaju mrtvaca i ne našavši nikakva uzroka da posumnjaju drugo što,  nego da je slučajno u plamenu poginuo, odmah ga sahrane. Pošto je sahranjen, dođu njegovi saplemenici, otkopaju ga, uzmu mu glavu i odnesu sa sobom u Crnu goru, i objave da je namjerno lišen života, i da su im Paštrovići dužni jednu glavu. Paštrovići nijesu mogli mirno obrađivati svoja polja, jer je svaki bio u opasnosti da izgubi glavu. Kad im se dosadi tako u strahu živjeti, zatraže da se mire. Izaslanici oba plemena sastanu se na Cetinju i poslije obostranog ispitivanja i razgledanja poluspaljene lobanje, koja je bila razbijena po svoj prilici od kamena kojim je zgrada bila pokrivena, bude odlučeno, da određenog dana dođu na Cetinje 24 Paštrovića sa dvanaestoro djece, da se kunu, da je čovjek izgubio život bez njihove krivice. U slučaju da na to ne pristanu, dužni su za ubistvo platiti jednu glavu, i još polovinu više, što su ga tako spalili. Paštrovići se zakunu, i svađa prestane. - Drugi slučaj desio se u isto doba. Jedan čovjek iz jednog plemena nađen je mrtav blizu jedne kuće drugog plemena. Njegovi saplemenici odmah objave da je ubijen, u toliko prije, što su, vele, na lešu našli i druge znake povrede. Ali ljudi iz ove kuće i njihovi saplemenici kažu, da je on htio da ubije pseto, i slučajno sebe pogodio. Pleme ubijenoga s ovijem se ne zadovolji. Ono je još ranije bilo dužno jednu glavu drugom plemenu, i htjelo je novijem traženjem da oduži stari dug. Da bi se utvrdilo koja je strana u pravu, moralo se po traženju protivne strane pleme ubijenoga kleti da je njihov čovjek zaista ubijen od drugog plemena. - Iz ovoga se primjera vidi da se ljudi nekad kunu i ako nijesu sigurni (što je često i nemoguće) da su u pravu, već prosto to čine na vjeru i povjerenje drugijeh ljudi. Zbog toga glavari, a osobito popovi prvo pozovu u crkvu one ljude po čijim se iskazima zakletva polaže, i objasne im važnost zakletve i opomenu ih da lažju ne gube spas duše i kažu pravu istinu. Tek poslije toga pristupa se zakletvi. - Ti su ljudi u prvom slučaju bili gazda sa sinovima, a u drugom oni koji su poginulog gola vidjeli i razgledali.

Može ovaj način zakletve i dokazivanja krivice ili nevinosti i izgledati neobičan, ali se ne može poreći da je ovaj običaj i potreban i koristan zbog osobitijeh prilika u Crnoj gori, jer su njime mnoga zla prekraćena.

Na svršetku izmirenja stanu obje strane jedna prema drugoj, i jedan sudija, koji nije u stvar umiješan, privodi jednog po jednog s jedne strane k jednom po jednom s druge strane da se poljube. Pri tome se naročito pazi da se poljube jednak s jednakijem, t. j. najbujniji s najbujnijim, mirniji s mirnijim. Vršeći to on izvadi svakom iza pojasa pušku ili veliki nož, metne sve oružje na gomilu, i vrati svakom svoje kad obje strane isplate sudijama nagradu, koja se obično s glavnom stvari utvrdi i objavi. Poslije toga dobiju strane pisanu presudu (akt izmirenja) na koju se, kao što je rečeno, o konac objesi pola pare, i koju obično vladika potvrdi.

Teže je i s mnogo je više formalnosti skopčano mirenje porodica i pojedinijeh ljudi. Pri mirenju čitavijeh opština ne gleda se mnogo ni na ubicu ni na osvetnika; opšta stvar potiskuje ličnu. Strasti koje pri mirenju ljudi stvar otežavaju, ne uzimaju se u obzir pri mirenju opština. Cijena je glavi istina utvrđena i poznata, ali zbog častoljublja nije uvijek lako uvrijeđenu stranu privoljeti da se primanjem novca izmiri za izgubljenu glavu. Šta više često se dešava da položeni novac godinama leži kod kakvog posrednika, i svaki put, kad se uvrijeđenom ponudi, on odgovara da za novac ne prodaje glavu svoga brata, sina itd. Ponekad uvrijeđeni traže preko toga kao pogodbu za izmirenje i dare, koje znaju da im protivna strana i pored najbolje volje ne može dati, n. pr. kakvu haljinu od ovoga, ili komad oružja od onoga (kao što je u 23 i 24 narodnoj pjesmi 4-te knjige Ban Zadranin tražio je od Vuka Anđelića između ostaloga tri konja Turskijeh junaka.[14]

Značajan je običaj da ubilac uz izmirenje moli protivnika da mu bude kršteni kum. To je svakojako jedno zbog toga da bi ga lakše na mirenje privolio, a drugo da bi od dotadašnjeg neprijatelja načinio iskrenog prijatelja. Ponekad po više dana uzastopce idu žene, dvanaest na broju, s malom djecom u kolijevkama, i kume ga Bogom i svetijem Jovanom da se izmiri. Na završetku kad se izmirenje svrši obično mora ubilac pojaviti se na koljenima pred uvrijeđeiim, s ubilačkijem oružjem o vratu i zakumiti ga Bogom i svetijem Jovanom da mu oprosti. Uvrijeđeni ga podigne, skine mu s vrata oružje (koje ostavi na stranu, i poslije obično zadrži sebi), poljubi ga i kaže da mu prašta. Od toga trenuka prestaje svako neprijateljstvo, i dotadašnji protivnici često postanu taki prijatelji kakvi možda nikad ne bi bili da nije bilo među njima ovog neprijateljstva.

Svako ovako izmirenje završava se zajedničkom gozbom o trošku ubilčevu zajedno s posrednicima obiju strana. Često se dešava da oni koji su prije s krajnjim uporstvom protivili se izmirenju, i svaki prijedlog oholo odbijali, ili nemoguće uslove postavljali, kad su na izmirenje pristali, odmah poslije toga sve su kumu poklonjali. U ostalom pri ovakijem slučajevima nije se plaćanje uvijek u gotovom novcu činilo, već su primali i druge stvari, a naročito oružje, koje su prilagali i prijatelji i rođaci krivčevi, a protivna strana primala je često u dvostruku i trostruku vrijednost.

I ako iz drugijeh obzira, ali u Crnoj se gori isto tako čuvaju da ne izvrše ubistvo, kao i u ostaloj prosvijećenoj Evropi. A to je zato što se krvna osveta vrlo strogo primjenjuje, pa ne samo što je ubičev život u stalnoj opasnosti, nego je on i jako stiješnjen u radu i kretanju, i ako mu pođe za rukom da se toga oslobodi, mora u svakom slučaju dobro platiti. Zato kad se u društvu posvađaju, i kad se u svađi prihvate oružja, svi, osobito stariji i pametniji, poviču: „Ne u krv. Bog ti i sveti Jovan!

Bez sumnje i radi krvne osvete Crnogorci mnogo drže (više nego Srbi u Srbiji) do toga da se zovu po imenu porodice. Oni se zovu ne samo po očevu imenu i po imenu porodice, već i po imenu plemena. N. pr. Savo Markov Petrović Njeguš. Ako bi sad neko ovoga ubio, ubilac bi bio dužan krv ne samo rođacima sina Sava i njegova oca Marka, već i cijeloj porodici Petrovića i plemenu Njeguša. Ako pleme ima grane sa naročitijem imenima, kao n. pr. što se Cetinje dijeli na Bajice i Donji Kraj, to se i ono dodaje; n. pr. Điko Milov Martinović Bajica Cetinjanin.

Nije nikako čudo što u ovakom bezvlašću koje vlada u Crnoj gori niko neće ni koraka učiniti bez oružja. I sve domaće poslove (kao nošenje vode i drva) Crnogorac vrši s puškom i nožem za pojasom i nikad bez duge puške o ramenu. Djeca od desete godine počinju nositi oružje, i puška je uvijek puna sa zrnom (drukčije se u Crnoj gori i u Turskoj i ne nosi). Stanovništvo se jedne opštine samo broji brojem pušaka (ljudi koji mogu nositi oružje). Ženske oružja ne nose, ali ipak su mi pričali da je jedna djevojka u Piperima osvetila svoga brata, i od tada nije ostavila oružja.

Svako će bez daljeg razlaganja priznati da ovako stanje nikako nije ugodno, niti mu se može zavidjeti, već šta više da je vrlo žalosno. To su uvidjele i crnogorske vladike, naročito oni iz novijega vremena, i željeli su da to stanje poprave. Od sviju najviše je na tome radio skoro preminuli vladika Petar. Odmah poslije pobjede nad Mahmud-pašom, kad je time obezbijeđena Crnogorska nezavisnost, mislio je on na uređenje najpotrebnijih osnova za građanski poredak u zemlji. On je sam sastavio nešto zakona, trudeći se da ga što je moguće više dovede u sklad s navikama Crnogoraca. On se trudio da u svakoj nahiji uvede neku vrstu žandarmerije pod Turskim nazivom kuluk, i od najuglednijih glavara da sastavi vrhovni sud zemaljski.

Ali kao što su od vajkada i svuda svi pokušaji preobražaja nailazili na teškoće, tako je i ovaj čovjekoljubivi i patriotički vladika naišao na najveće prepreke, i ništa nije mogao učiniti. Ali i sami pokušaji rijetko su kad bez ikakve koristi, a vladika nije bio čovjek koga su teškoće mogle brzo odvratiti od njegovijeh namjera. On je neprestano činio sve nove pokušaje da ostvari svoje prosvjetiteljske planove, i vrlo je moguće da bi na posljetku i uspio, da Bog nije drukčije odredio. Dođe smrt i učini kraj ovom neumornom vladičinu radu, koji bi za Crnu goru bio od neocijenjene koristi. Zaista je vrijedno koju više reći o posljednjim danima ovog znamenitog čovjeka.

U oktobru 1830. godine on je osjetio da jako slabi, i pozove uglednije zemaljske glavare k sebi na Cetinje. On im objavi da je njegov posljednji čas došao, i preporuči im slogu i dobru volju za uvođenje zakonskog poretka. Za tijem im preporuči svoga nasljednika, sina jednoga od svoje braće, kome je tada bilo jedva 18 godina, i koji je još nosio svjetovne haljine. Zakle sve Crnogorce kako usmeno tako i pismeno u svome testamentu da na njegovu kovčegu uhvate vjeru da će držati mir među nahijama, plemenima, selima, porodicama i između pojedinijeh ljudi za šest mjeseci, da bi za to vrijeme mogli provesti unutrašnje uređenje, i navikli se na promjenu upravitelja. Pošto je sve uredio i po zakonu se pripremio za smrt, 18-og oktobra poslije podne ogrije se u kujni (jer na drugom mjestu u kući nije bilo vatre), i uđe s glavarima u svoju ćeliju, gdje je kao pravi pustinjak živio, legne na postelju i razgovarajući se izdahne mirno, bez bolova i bolovanja. Bilo mu je preko 80 godina.

Odmah sjutra dan glavari obuku njegova nasljednika u svešteničko odijelo i sa pokojnikovim štapom u ruci prikažu ga narodu kao novog upravitelja na guvnu Ivana Crnojevića.

Tek što se vijest o samrti vladičinoj raznijela, navale na Cetinje Crnogorci sa sviju strana da se isplaču i iskukaju na kovčegu vladičinu, koga su kao sveca[15] poštovali, i koji je njima pola stoljeća tako mudro i tako sretno upravljao. Po zavjetu vladičinu ostavljenom u testamentu utvrde mir u cijeloj zemlji i za veću tvrđu bratski se izljube u crkvi na kovčegu njegovu predstavnici nahija, plemena, sela, porodica kao i pojedini ljudi.

Po dopuštenju Mustafa-paše Skadarskog dođe vladika Prizrenski na Crnogorsku granicu i rukopoloži mladog nasljednika u čin jerođakona, jeromonaha i proizvede ga za arhimandrita. Svjetovno ime bilo mu je Radoje, a u kaluđerstvu dobi ime svoga prethodnika - Petar. Tek 1833 godine posvećen je za vladiku u Petrogradu (6. avgusta). To je čovjek talentiran, veliki patriota i vrlo obrazovan; svakojako to je najučeniji vladika koga su Crnogorci ikad imali. On je već dao nekoliko pjesama koje ni u čemu ne ustupaju drugima što ih ima u novijoj Srpskoj poeziji. Po spoljašnjosti to je možda najviši i najljepši čovjek u Crnoj gori, a Crnogorci visinom rasta ne ustupaju možda nijednom narodu u Evropi.

S čvrstom voljom prihvati novi upravitelj civilizatorske planove svoga prethodnika, i u proljeće 1831 godine koraknulo se znatno naprijed. Po naređenju umrlog vladike mjesto pređašnjeg vrhovnog suda sastavljen je senat od najuglednijih glavara, a mjesto kuluka - gvardija od 135 ljudi. Još se prikupljalo 15 perjanika iz raznijeh nahija na službu vladici i senatu. Senat je imao da vrši najveću vlast u zemlji, gvardija da raspravlja sitnije sporove (o većima da izvještava senat) i da vodi brigu o izvršenju senatskijeh zapovijesti i odluka. Senatorima je određeno 80 for. sr. godišnje plate, i brašna za hljeb; članovima gvardije samo po 60 for. sr. a perjanicama nešto više, jer su službom odvojeni od svojijeh kuća. Ali je sad htio svaki da dobije po jedno tako mjesto, a zato je odlučeno, da se sva ova mjesta svake godine zamjenjuju novijem ljudima.

Tako je bar neka vrsta vlade osnovana, i njen je prvi posao bio da izmiri dotadašnje zavade, a buduće krivce senat da kažnjava. I zaista jedan je lopov obješen, a jedan ubilac strijeljan. I ako su se poslije ovoga ubistva i drugi zločini umanjili, ipak se pojave nove teškoće za pravo vršenje vlasti. Prvo zato što su se opštine protivile da svoje krivce izdaju. Njima se šta više činilo sramota da tuđijem ljudima dopuste da krivce među njima traže i silom hvataju. Oni su više bili skloni da ga štite, nego da ga izdaju. I drugo, nije bilo moguće sve stare zavade izmiriti. Ovo je bilo u toliko teže što se od uvrijeđenog tražilo da se odreče krvne osvete bez dotadašnjeg načina mirenja novcem itd. Protiv ovoga su se naročito bunili Crmničani. Oni malo po malo odbace sve nove uredbe i sasvijem se vrate pređašnjem načinu života, što toliko naljuti vladiku da silom svoje duhovne vlasti odluči nekoliko plemena od crkve. Ja sam o ovome prošloga ljeta razgovarao s nekoliko najuglednijih glavara ove nahije, i gotovo jednoglasno su mi rekli: „Kad bi vladika k njima lično došao, oni kao pouzdano drže da bi time sve zavade, osim možda dvije, tri porodice, bile umirene, i da bi se i kod njih kao i po ostaloj Crnoj gori mogle uvesti popravke. Onaj mali broj porodica koje se još ustežu da prime izmirenje koje se od njih traži, neka slobodno odmah odluči od crkve, pa će oni onda nesumnjivo sami odmah tražiti izmirenje.“ Prema ovakom raspoloženju vjerovatno je da ovo uporno odupiranje neće duže vremena trajati, i možda je već za ovo godinu dana i Crmnica pristupila novom poretku.

S ubicom se ovako postupa. Kako opština neće da ga uhvati i preda, još manje dopušta da ga senat traži i hvata, to ga je nemoguće dobiti u ruke. Naposljetku se toliko uspjelo da opština dopusti, da se njegova kuća može razoriti i spaliti, a stoka (u ponajviše slučajeva jedino imanje Crnogorčevo) uzeti u globu. Time se njegovi rođaci oslobođavaju od krvne osvete protivne strane; sam pak krivac isključuje se iz društva, i svak ga može bez odgovornosti ubiti. Njegovu stoku dijele među sobom izvršioci senatske odluke. Na Cetinju to vrše sami senatori sa svojijem perjanicama, a u udaljenijim plemenima gvardija. I ako se za izvršenje presude mnogi nameću, i glavari kao i ostali, ipak poduže traje dok se prvi korak učini, i kuća zaista počne rušiti. Svaki se boji da on bude prvi. Na Cetinju se desio slučaj da je izvršenje jedne take presude odgađano od dana do dana čitavu nedjelju, što niko nije htio početi bez vladike i njegova ličnog poziva.

Kad se ubica ovako liši kuće i imanja, on samo s oružjem, kao kakav razbojnik, traži kakvo sklonište, gdje misli da će biti bezbijedan. Poneki pobjegne u Tursku, a za njim katkad ode i porodica mu. Inače žena i djeca, ako ih po nesreći ima, mora tražiti   skloništa kod najbližih rođaka.

Lišiti ovako nevinu ženu i djecu krova, imanja i svačega najpotrebnijeg za života svakojako mora izgledati kao najveće varvarstso. Ali kad se uzme na um da se samo na ovaj način može spriječiti mnogo najvećijeh zala u budućnosti, i da se samo ovako mogu postaviti osnovi kulturnog poretka potrebnog za svako društvo prema sadašnjem vremenu, to se mora zažmuriti i preko srca odobriti i ovake mjere. Kad bi bilo moguće dobiti u ruke krivca, to  bi on  svojom  glavom  platio  učinjeno ubistvo, njegova bi porodica ostala mirna u kući i na svom imanju. - Na Cetinju su prošle godine pogubili dva krivca, ali način na koji je to izvršeno, pravi je Crnogorski. Radi toga se iskupilo više stotina ljudi iz raznijeh nahija i plemena. i svi su odjedanput opalili iz pušaka na krivce, i to samo zbog toga, da ne bi rođaci i saplemenici mogli docnije kazati ovaj je ili onaj je našega N. ubio. Vrijedno je reći i kako je ispalo ovo strijeljanje. I ako je ovako veliki broj ljudi pucao, i ako je bilo kratko rastojanje, gdje tako vješti strijelci nikad ne bi promašili, samo je jedan pao mrtav, a drugi je samo ranjen. Kako se smatralo da je presuda izvršena, on se izvidao i ostao u životu. Kako u ovako zajedničkom izvršivanju presude nema nikakve opasnosti od krvne osvete, to ovaj slučaj može poslužiti kao dokaz da Crnogorac, i ako je tako žudan osvete za uvredu, ne ubija rado, ako ne misli da je to dužan učiniti.

Druge krivice i građanske sporove presuđuje kako senat i gvardija, tako i izabrani sud po starinskom običaju.

Glavne su krivice poslije ubistva krađe. Po starom Crnogorskom običaju lopov mora sedmostruko platiti ukradenu stvar (u Srbiji samo dvostruko, jednu cijenu onome čija je stvar, i jednu državi). Neobičan je (kao i sve u Crnoj gori) način kako se lopov traži. Kad je neko pokraden, on objavi na sve strane šta mu je ukradeno i koliko će dati onome ko mu lopova pronađe. Ako neko treći zna lopova, on se ne javlja odmah, već pošlje lopovu četvrtog, koji mu kaže da neko zna, da je on to i to ukrao, već neka pohita da se sa pokradenim izravna. Ako lopov vidi da je zaista uhvaćen, on odmah pohita te se s gazdom pokradene stvari izmiri. U tome slučaju može ukradena stvar doći gazdi u ruke, a da ni lopov ni on ne znaju ko je prokazao, jer prokazivač obećanu nagradu dobije preko svoga posrednika. Ako je osumnjičeni lopov nevin, ili  ako misli da se njegovo djelo ne može otkriti, ili ako se uzda u svoju jaku porodicu itd. on odriče i neće o tome ništa da zna. U takom slučaju pokradeni poveća obećanu nagradu prokazivaču. Ako je prokazivač siguran za lopova, on mu preko svoga posrednika ponovi poruku. Ako ovaj i opet stane odricati, obećana se nagrada opet povisi, i to se često tri i četiri puta čini, tako da obećana nagrada nekad prijeđe vrijednost ukradene stvari. Na posljetku, ako lopov i dalje odriče, mora se prokazivač javiti i pred lopovom svoje tvrđenje dokazati. Ako dokaže, lopov mora platiti pored uobičajene naknade za stvar, još i sve ostale troškove; a ako ne dokaže, i osumnjičeni lopov se opravda, to mora on mesto njega snositi troškove. Prokazivač se Srpski zove sök, njegov posrednik sokodržica, a obećana nagrada sodžbina.

Krađa s obijanjem i napadâ na kuće (kao što se n. pr. u Srbiji pod Turskom vladom često događalo) u Crnoj gori nema nikako. To bi bilo veoma teško i izvesti, jedno, što je svako gotovo stalno pod oružjem, i drugo, što su česte kuće, pa i na najmanji znak dotrče svi ljudi. I priroda zemljišta jako tome smeta, što su naselja ponajviše postavljena na takijem mjestima da čine prirodno utvrđenje i može im se prići kroz pojedine tjesnice između strmenitijih stijena. Zato je pri takoj uzbuni n. pr. kad opaze lopova uobičajeni poklič: „Ko je viteo na ždrijelo!“ I zaista obično, čim se taki poklič čuje, više ljudi poleti na ždrijelo, nego onamo odakle poklič dolazi, jer se zna da se neprijatelj tamo neće odupirati, već će odmah pobjeći. - Otimanje na drumu događa se ovde-onde, ali i to rijetko, jedno zbog toga, što je to moguće izvesti samo iznenadnijem prepadom, jer bi se svaki prije branio na život i smrt, nego što bi došao kući bez odijela i oružja, što se to smatra kao velika sramota; i drugo, što takav postupak više nego išta drugo izaziva krvnu osvetu među plemenima.

Svaki Crnogorac može činiti što hoće i što je kadar izvesti, a ne mora se, kao n. pr. razbojnici u Italiji, kloniti društva, pa se ipak ove vrste zločini zbog gornjijeh uzroka rijetko do sad dešavaju; ali bojati se da novi postupci vladini prema ubicama ne prinude ga da stane živjeti pravijem razbojničkijem životom.

Riječ senat u Evropskijem državama mnogo znači, pa je ovdje na svom mjestu reći koju više o njegovu značaju i uređenju u Crnoj gori. Čitatelj je po kulturnom stanju ove zemlje već unaprijed došao sebi predstaviti da to ovdje nije ništa veliko, već vrlo prosto, Na 50 koračaji od prilike od manastira nalazi se jedna duguljasta kamena zgrada na jedan pod pokrivena slamom, to je senatska kuća, i obično se zove kratko „Senat. U nju se ulazi na dvoja vrata. Jedna vrata vode u odjeljenje u kome se zatvara rogata stoka i magarci. Kad se uđe na druga vrata nailazi se na dvoja druga. Kad se otvore desna ulazi se u prostor u kome je više postelja napunjenijeh slamom; tu spavaju senatori; o zidovima im vise duge puške. Lijeva vrata vode u odjeljenje u kome je pored zida jedna kamena klupa; na sredini na podu vidi se jedno mjesto koje predstavlja ognjište, i na kome se loži vatra; oko njega se drže sjednice. Tu jedan sluga gotovi jelo za senatore, i tu se griju kad je hladno vrijeme. Kad vladika dolazi u senat, obično sjedne na kamenu klupu, po kojoj se iz poštovanja prostre jedan pokrovac. Koliko još ima mjesta, pored njega sjednu senatori; ostali kao i parničari posjedaju oko ognjišta na niske, jedva stopu visoke drvene stoličice i na kamenje, i tako s dugijem čibucima u ustima ili u ruci počinju savjetovanje. Ako treba što napisati, pozove se sekretar vladičin, koji što treba ili napiše u manastiru i donese gotovo u senat, ili mora tu po Turskom običaju na koljenu pisati.

Već smo rekli kolika je senatorska plata; njima pripada i ono što parnične strane na ime troškova moraju platiti. Jelo - osim brašna - donose od kuće (kao sir, varivo itd., a pomažu se i stokom koja se od krivaca oduzima). Odijelom se senatori ne razlikuju od ostalijeh Crnogoraca. Kako senatori ne dovode svoje porodice na Cetinje, već one ostaju kod kuće po plemenima i nahijama, to su rijetko svi na okupu; samo u izvanrednijem sjednicama skupljaju se svi.

Važno je pitanje da li će se ovi prvi počeci preobražaja održati i usavršiti, ili će se možda sve malo po malo vratiti u staro stanje. Ja mislim da će prije biti ovo drugo. Drukčije bi bilo kad bi vladika pored svoje patriotske revnosti imao i novčanijeh sredstava. Tada bi se moglo nadati boljem uspjehu. Ali ušteđevina njegova prethodnika gotovo je sasvijem potrošena na izdatke novog uređenja, a Crnogorac ne samo što ništa neće da radi dok mu se ne plati, nego na svaki preobražaj krivo gleda, i o danku ništa neće da zna, te prema tome ne može se ništa drugo očekivati, već da i ova sjenka preobražaja opet iščezne. I tada ne će biti drugoga sredstva da se Crnogorci, dajbudi i poslije nekoliko pokoljenja, uzdignu iz njihova sadašnjeg niskog stanja, do podizanje zgodnijeh škola. I ako se na ovaj način sporo napreduje, ali u toliko je on pouzdaniji, i željeni plodovi će se nesumnjivo javiti.

Kad u zemlji bude više ljudi, koji imaju pojma o pravoj religiji, o časti i o ljubavi prema otadžbini, o geografiji i istoriji, tada će im se lako moći otvoriti oči da vide kako je bijedan njihov varvarski način života, i neće se, kao sad, protiviti popravkama, a zakonitost i red sami će od sebe tada doći. Tad će se sigurno naći ljudi koji će htjeti da državi i bez plate posluže, i neće se niko protiviti da prema svome stanju plaća da se najpotrebniji izdaci pokriju. Ali se zato mora to obrazovanje vršiti u samoj zemlji, a i dalje zadržati prosto odijevanje, čiste naravi i što je dobro od dosadašnjijeh običaja. Ako se pak obrazovanje počne unositi sa strane, i mladi ljudi se radi toga budu slali u tuđe škole, ponoviće se van svake sumnje staro iskustvo, da ti ljudi sa znanjem donesu u zemlju navike ugodnijeg života i luksuza, i nemogući ih u Crnoj gori zadovoljiti, oni će se u svojoj zemlji neugodno osjećati, i mjesto da se trude da ono što su naučili i u svome narodu rašire, voljeće biti u Kotoru posljednji piljar, nigo u Crnoj gori prvi senator.

 

V ŽIVOT SA SUSJEDIMA

 

Kako, kao što je  rečeno, Crnogorska sloboda i nezavisnost od Porte nije priznata niti kakvijem ugovorom obezbijeđena, već se onako sama od sebe drži, to su Crnogorci  s pograničnijem Turcima stalno u ratu. Ovaj se susjedski rat istina ne vodi radi kakva osvajanja s jedne ili s druge strane, već gotovo jedino radi ubijanja i pljačkanja. Ovaj se rat zove četa i četovanje, i u velikoj je časti kao junačko djelo. Obično u četu idu 10 do 20 ljudi, i gledaju da  koga od neprijatelja ubiju ili da što otmu i ukradu. Ali  ponekad  pu i na stotine, i napadaju čitava sela, ali češće samo čobane sa stokom na paši.   Napadnuti se uvijek odupre, pa makar bio samo jedan protivu stotine, da odbrani svoju imovinu. Na prvu pušku i poklič dolete susjedi, i otpočne prava bitka, čiji je završetak uvijek sumnjiv. Često se napadači s gubicima povuku, a ponekad im pođe za rukom da što upljačkaju. To je obično stoka. Jedan dio čete odmah zajmi stoku i tjera ka granici, dok drugi veći dio ostaje iza njih da ih brani od pristigle potjere. Ako četa vidi da nije u stanju pretjerati pljačku preko granice, i da je potjera može oteti, onda gledaju da je upropaste, ubijaju je iz  pušaka ili kolju noževima, da ni protivniku ne ostane od nje koristi. Glave ubijenijeh neprijatelja najslavniji su triumfi, i zato gledaju uvijek da je  odsijeku i odnesu, pa makar to bilo skopčano s najvećom opasnošću, pa čak i po cijenu života. Turci obično nabijaju glave na kolje po gradskijem zidovima; Crnogorci čine to isto na kućama svojijeh glavara ili na drvetima u blizini kuće. Rijetko kad ima zarobljenika; ako se i to desi, iskupe se docnije novcem.

Oni, koji tako ostanu bez svoga stada prose od svojijeh ljudi, i u takijem slučajevima svako im rado pokloni od svoje stoke, tako da poneki opljačkani više naprosi nego što je prije imao. Mnogi Crnogorci na Turskoj granici žive gotovo jedino od četovanja. Ali u velike čete idu i imućni ljudi, koji ne traže koristi, jer je sramota ostati kod kuće, osobito kad se tiče kakve osvete, dakle kad je narodna čast u pitanju. Ponajviše Srpsko-crnogorskijeh narodnijeh pjesama pjevaju o ovakom četovanju, kao n. pr. 19-ta pjesma III knjige.[16]

Gdje su velike planine granica (kao n. pr. Sutorman između Crmnice i Bara) te dijele Crnogorce od Turaka, tu nije tako nesigurno i opasno; ali zato je u toliko gore po drugijem krajevima, kao n. pr. kod Spuža, gdje Crnogorci žive tako blizu s Turcima, da jedni druge mogu čuti kad pjevaju, pa opet tu ostaju, i niko ne misli da na drugom mjestu traži veće bezbijednosti za svoj život i imovinu. Turci tu drže toliko oraće zemlje koliko mogu sa grada braniti. U polju oru udaljeni jedan od drugog na puškomet, i svaki s puškom o ramenu. Ako se uzme na um da bi i za jednog i za drugog bila najveća čast, kad bi jedan ubio drugoga i volove mu upljačkao, onda se može zamisliti, kakvo je tu stanje. Zato se ovdje često dešava da jedan sije, a drugi bere, ili jedan žanje, a drugi kući odnese ili zapali. Ali ipak ovo se posljednje rijetko dešava, jer se to drži upravo kao protivno ratnom pravu. Međutim jeseni 1834 godine Turci su zapalili Crnogorcima kukuruz, i time ih neobično razdražili.

Ponekad se zaključi među susjedima i mir na neko vrijeme, i oni se istina sastaju i miješaju, ali i to s najvećom opreznošću, jer je bilo dosta slučajeva povrede mira i s jedne i s druge strane. U ove pogranične sukobe miješaju se i žene, te nemaju one slobode kretanja kao u plemenskijem zavadama. Turkinje istina mogu mnogo slobodnije ići u Crnu goru, nego Crnogorke u Tursku, jer je Crnogorcu odvratno oženiti se ma i pokrštenom Turkinjom, dok je Turcima najveće junaštvo i zasluga za vjeru da Hrišćanku[17] privole da se poturči i da s njome oženi. Hrišćani oko Turskijeh gradova drže se s Turcima; oni udaljeniji gledaju da budu neutralni, ali vole Crnogorcima nego  Turcima. Zapadni kraj Hercegovine, Grahovo, koje je na tromeđi (Austrijskoj, Turskoj i Crnogorskoj) ima taku neutralnost; tamo se mogu sastajati Crnogorci i Turci, a da se jedni drugijeh ne boje.

Ako Turci gone kakvog Hrišćanina u svojoj zemlji, ili ako Hrišćanin slučajno ili hotimice ubije kakvog Turčina ili Hrišćanina, ili uopšte ako učini kakvu krivicu da nije više u svom mjestu siguran sa životom, on bježi u Crnu goru. Mnogi to čine zato, da bi kao slobodni ljudi mogli živjeti, ili da bi iz zadovoljstva mogli ratovati s Turcima. Takav bjegunac zove se uskok. Može se reći da su uskoci veći dio sadašnjijeh Crnogoraca, koji su se malo po malo tamo nastanili. Najuglednije Crnogorsko pleme Njeguši nosi svoje ime od Hercegovačke planine Njegoš (kako se vladike i sad potpisuju). Uskoci se obično nastanjuju  na  granici, da odatle dižu  čete  na  svoju pređašnju postojbinu. Zbog nemira i nasilja nad Hrišćanima u Bosni i u Hercegovini u novije vrijeme se toliko nagomilalo uskoka u Morači, da među stjenama nijesu imali više mjesta da se nastane, i preko stotine porodica prešlo je preko planine Javorja na Hercegovačku oblast i tu se nastanilo. Kad Turci u ovaj kraj dolaze da pokupe godišnji harač, oni dosad obično napuštaju svoje kuće i povlače se u Moraču, pa se opet vraćaju kad Turci odu. Ali 1835. godine smisle drukčije: pokupe između sebe od svakog koji pušku nosi po dva cvancika i preko dva izaslanika pošlju Turskom starješini, koji ih rado dočeka, i obeća im zaštitu da mogu mirno živjeti. Ovi uskoci učinili su velike usluge 1831 i 1832 Ali-agi Stočeviću (sadašnjem paši Hercegovačkom) protivu Bosanskijeh odmetnika; ali im je zlom vraćeno, kao u opšte svima Hercegovačkijem Hrišćanima, koji su mnogo pomogli i svakojako odlučili Bosanski poraz. Mnoge je docnije isto Ali-aga, za koga su se borili, mučki poubijao itd.

Ali uskoke imaju ne samo Crnogorci već i Turci. Kad se kome Crnogorcu učini kakva nepravda, a on se ne može osvetiti, ili kad on kome što učini a ne može se braniti, on uskače u Turke, koji ga obično veoma rado primaju i svaku mu pomoć ukazuju, kao oslobođavaju ga od harača, pomognu mu da podigne kuću itd., ali pod uslovom, da se nastani malo dalje od granice, i da diže četu na Crnu goru (inače bi ga držali za špijuna, ili se boje da se sa svojima ne izmiri i ne vrati natrag, pa bi im, poznavajući zemljište, mogao mnogo više naškoditi, kao što se i dešavalo). Ipak Crnogorci imaju mnogo više uskoka nego Turci, jer im je bolje u Crnoj gori nego ovima u Turskoj, što Crnogorci ne traže da uskok mora dizati četu na Turke. Pričaju za nekog uskoka Karimana, koji je uvrijeđen pobjegao Turcima, poturčio se, i jednu po jednu 27 Crnogorskijeh glava odsjekao i odnio.

Hrišćani ovijeh krajeva imaju znatne povlastice jedno zato što zajedno s Turcima imaju da se  brane  od  Crnogoraca, i drugo zato da  ne bi imali uzroka da uskaču u Crnu goru. Tako između ostaloga njina je  dopušteno da svuda mogu ići s oružjem, da mogu  nositi najljepše duge puške i srebrnjake s nožem za pojasom, što inače u cijeloj Turskoj Hrišćanima nije dopušteno. Kad je 1820 godine došao u Nikšić tufekdžibaša Dželaludin-paše da predvodi  vojsku protiv Crne gore, i našao Hrišćane da obaška logoruju u polju, zapita Nikšićkog kapetana, kakva je ovo vojska. Kad mu je kapetan odgovorio „to su Hrišćani, on u čudu gnjevno poviče: „Kako se može trpljeti da je raja tako naoružana?   Kapetan mu odgovori: „Mora se trpljeti, što bez njih ne bi se ni mi tu mogli održati; oni mi pomažu da čuvam granicu.“ I Crnogorci iz istog razloga, t.j. da ne bi bježali u Turke, moraju svojim ljudima mnogo što šta kroz prste gledati. Kad se neko od njih nađe pritiješnjen, on javno govori: „Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ni Senata ni ikoga drugoga.

Sadašnji vladika čim je preuzeo vladu počeo se starati da jednim mirom učini kraj ovom klanju po granici. Toga radi obrati se početkom 1834 godine Hercegovačkijem kapetanima i Skadarskom paši. Hercegovci prime prijedlog i nekoliko najuglednijih   Turaka sastanu se s vladikom na granici da se o ostalom usmeno sporazumiju. Turci su prije svega tražili da se jedan dio toga kraja, Župa, koja se nedavno pridružila Crnoj gori, vrati njima. Vladika pristane, ali je tražio obećanje, da ljudi toga kraja plaćaju samo određeni godišnji harač, i da im se ne nameću nikakve druge dacije, niti da im se Turci miješaju u njihovu unutrašnju upravu, na što se i Turci saglase. Tako se utvrdi kao neka vrsta mira, kojim se osigura obostrano spokojstvo i međusobni saobraćaj. Ali je trebalo i Župljane na to skloniti, i rječiti vladika, zabranivši ostalijem Crnogorcima da ih od toga odvraćaju, skloni ih te i oni pristanu. Od tada se počnu s Turcima miješati i svoje proizvode nositi u varoš na pijacu, a Turke među se primati. Ali je ovo stanje vrlo kratko trajalo. Kad su Župljani, ništa ne sluteći, bili kod svojijeh stada i po radovima u polju, najedanput napadne na njih nekoliko hiljada Turaka. Tako iznenađeni neki izginu, i Turci upljačkaju više hiljada ovaca, koza i goveda, i opet uspostave potpuno Tursku vlast u Župi. Razumije se da je time prestao i ugovoreni mir. - Skadarski paša nije htio ništa čuti o miru s Crnogorcima. On odgovori vladici, da je Crna gora Turska oblast i njeni stanovnici Turski podanici, i zatraži da mu se odmah pokore. Tako su se svaki dalji pokušaji pokazali kao besplodni, i vladičina staranja za mir osujećena, i stanje na ovoj strani ostade kao i do tada.

Da bi se dobio pojam kako su vratolomni ovi pohodi vrijedno je između mnogijeh iznijeti nekoliko primjera. Jedan takav primjer saopštio je „Ausland“[18] u decembru 1834 godine, kako su Crnogorci u proljeće iste godine ukrali sa Turskog grada Spuža jedan petofuntovni top dugačak četiri lakta. - U početku 1835 godine utvrde Kuči s pograničnijem Podgoričkijem Turcima mir. Oslanjajući se na to priđu pastiri sa svojim stadima bezbrižno ka Podgoričkoj granici. Jednog dana vjerolomno ih napadnu iznenada Turci, petnaestoricu ubiju i upljačkaju više hiljada ovaca. Ovo, razumije se, nije moglo ostati bez osvete, i svi se Crnogorci pozovu da u osveti uzmu učešća. Kako Podgoričanima nije bilo lako ništa učiniti, to oni napadnu noću (u martu 1835) grad Žabljak, osvoje ga, pobiju više građana, popale ga i opljačkaju, i stanu se praviti kao da će to mjesto da zadrže pod sobom. Kako Crnogorci idu u četu bez znanja i dopuštenja vladičina (isto kao što ni Turci ne misle da li za to treba tražiti dopuštenje od njihovijeh starješina), to vladika dozna za taj napad pošto je već bio izvršen. Vladika pak, cijeneći svu ozbiljnost ovoga događaja, koji je mogao izazvati Portu na rat protiv Crne gore, morao je upotrebiti sav svoj ugled i vlast da Crnogorce nagovori, da bar napuste grad; i oni to i učine.

Kako se sadašnji vladika trudi da mir zasnuje, i kako se (a ne kao Turci) svakom prilikom mudro koristi da to postigne, neka posluži ovaj primjer.

Dva Crnogorca odbjegnu u Tursku i stupe u službu kod jednog uglednog Turčina u Nikšiću. Jednog dana (krajem 1834 godine) nagovore petnaestogodišnjeg gazdina sina da ode s njima u selo kod nekoga poznanika da se počaste. Tek što su se malo udaljili od varoši, napadnu mladića, vežu mu ruke i dotjeraju vladici na Cetinje. Vladika ih po običaju obdari, i to više što mladiću nijesu ništa učinili, nego što su mu ga doveli, odriješi mu ruke, dobro ga ugosti i pošlje ga njegovu ocu bez otkupa. Ovaj radostan, i da bi vladici pokazao svoje poštovanje i zahvalnost, pošlje mu po istom svom sinu na dar jednog lijepog konja.

Sa zapadnijem susjedima Crnogorci žive mirno, osim ako se - kao i sami među sobom - pojedinci što posvade; i kako obično nema nikakva kontumaca, koji sprečava saobraćaj, to se gotovo svaki dan miješaju. Crnogorci silaze u Kotor i u Budvu da prodaju i kupuju, i primorci isto tako bez ikakvijeh smetnji idu u Crnu goru. Crnogorske djevojke udaju se u primorje, i obratno primorske u Crnu goru. Ali ovo posljednje ređe biva, jer način života u Crnoj gori nije tako privlačan. Mnogi Crnogorci imaju u Primorju i imanja. Sam vladika ima kod Budve jedan manastir sa znatnim imanjem.

Primorci žive, kao i Crnogorci, stalno pod oružjem. U 16 i 17 vijeku, kada je veći dio ovoga kraja (od Kotora pa na jug) bio pod Turcima, Primorci su se zajednički s Crnogorcima bili s Turcima. I sad se ne razlikuju od Crnogoraca gotovo ni u čemu. Još i danas međusobne raspre uređuju izbornim sudom kao i u Crnoj gori što je običaj, i presude Austriske vlasti samo potvrde. Na taj način u malo dana svršavaju se sporovi koji redovnim putem možda nikad ne bi bili svršeni. Krvna se osveta vrši i ovde kao i u svoj okolini Crnogorskoj.[19] Za zločinca je ovdje međutim gore, jer ne samo što je on dužan krv rođacima ubijenog, nego ga i vlasti gone za zločin, i on se mora, ako mu je život mio,  dvostruko čuvati. Takijeh krivaca ima na stotine pod imenom bandižani (od mlet. bandire). Oni se čuvaju da ne dođu u domašaj vlasti, i da ih sud ne uhvati. Neki od njih možda se povlače još od Mletačke vlade. To međutijem nisu razbojnici kako bi se po nazivu moglo suditi. Među njima ima mnogo dobrijeh ljudi koji imaju kuću i porodicu, i žive kao pošteni ljudi obrađujući zemlju. Razumije se da nikad ne dolaze u varoš da ne bi pali šaka sudu, već žive u stalnom strahu s puškom u ruci. Kad se ne osjećaju sigurni u svom mjestu, kao što je slučaj kod nekijeh, oni najveći dio života, kao zaplašena divlja životinja, provode napolju bez krova. Ja sam prošle godine bio svjedok kako je jedan   činovnik izišao četvrt sata od Budve i pregovarao s jednom grupom bandižanih. U Risnu sam šta više vidio neke od njih i u varoši. Prošle godine na zapovijest serdarevu  (žandarskog kapetana) htjeli su jednog da uhvate, ali se ovaj  odupre, ubije jednog napadača, i srećno umakne. Ljudi jednog kraja iznad Risna među planinama koji se zove Krivošije, idu u četu na Turke kao i Crnogorci. U ovim krajevima obična je riječ: „Da nema Krivošijana i Rišnjana, cijela bi Boka morala harač Turcima plaćati. Ako ovo i nije baš tako, ali je sigurno, da bi se Austriska vlada, da njih nije, i na ovoj strani žalila na Turske upade, kao što se zna da se žali na Hrvatskoj granici.

 

VI NAČIN ŽIVOTA

 

I političke prilike i samo zemljište upućuju Crnogorce više stočarstvu nego zemljoradnji i zanatima. Kako je Crnogorcu glavno i najpotrebnije zanimanje rat, to mu je lakše, krećući se sa stokom, upotrebiti oružje; dok bi ralo i drugi poljski alati u ovom   kamenitom zemljištu gutali svu njegovu i moralnu i fizičku snagu. Zato je Crnogorcima   imanje poglavito u ovcama i u kozama. Svinja i goveda ima manje, pa i konji su rijetki; u mjesto njih služe se u Crnoj gori mazgama. I ako najvole da se bave stočarstvom, rade i zemlju. Glavno je žito kukuruz; osim toga siju gdje se može nešto pšenice, ali više raž, ječam, zob i ostala brdska žita. Najveće blagostanje za ljude je krompir, i umrli vladika stekao je besmrtnu zaslugu što ga je unio u Crnu goru. Od povrća najobičnije je: pasulj, sočivo, grašak, crni i bijeli luk, a u nekim krajevima i kupus. U ovom ili onom kraju ima i raznoga voća, n. pr. jabuka, krušaka, dunja, smokava, šipaka, šljiva, oraha itd. Neki krajevi imaju i dobra vina, osobito Crmnica, ali ga nema dovoljno ni za domaću potrošnju. Ovdje ondje bave se i pčelarstvom. Plemena koja žive pored Skadarskog jezera, a osobito ona u Riječkoj nahiji, imaju znatan prihod od ribolova. Jedna vrsta   riba   selica, veličine između sardele i haringe, koju mještani zovu ukljeva, Talijanski scoranze, dolazi u jesen iz Bojane u neobično velikijem količinama u sve krajeve. Duž jezerske obale vide se neka mjesta, čija se površina jasno razlikuje od ostale vode, jamačno zbog izvora koji se tu u dubini nalaze. Takvo mjesto zove se oko (u množini oka). Čim nastupi hladnoća nakupe se i na tim mjestima (jamačno što je tu  toplija izvorska voda nego u ostalom jezeru) tako neobična množina ukljeva, da ponekijeh godina među njih zabodeno veslo stoji upravo. Oko ovijeh oka, koja neki ljudi smatraju kao svoju svojinu, namjeste se mreže i druge sprave i hvata se koliko se hoće. Ovaj ribolov, koji je gotovo jedino imanje plemena Ceklina u Riječkoj nahiji, vrši se poslednja tri mjeseca u godini. Samo nekoliko ljudi, među njima i vladika, imaju svoja oka, ali svaki Crnogorac, koji tu dođe za vrijeme hvatanja, dobije bogat dar. Osim onoga što se u zemlji pojede i u primorju proda, veliki dio uhvaćene ribe suši se i prodaje u Italiju; naročito je kupuju puljski mornari. U jezeru ima i druge ribe naročito šarana i mladica (truta). Mladice se naročito hvataju među ukljevama kojima se hrane, i bude poneka od preko trideset funti.

Crnogorci se istina bave i trgovinom, ali je to uvijek kao sporedno zanimanje, i zato tamo nema ni velikijeh trgovaca, niti u opšte može biti kakve znatne trgovine. Ona je ograničena samo na izvoz i poglavito je riba, suvo ovčije i kozje meso (talijanski kastradina), stoka i sir. Crnojevića Rijeka izvozi svoju ribu najvećim dijelom u Kotor; kastradinu spremaju najviše Njeguši. Kad se kao što treba spremi (a Crnogorci su tome vješti) može se dugo održati, a nije ni rđava ukusa. Poneki kupuju stoku u Hercegovini, i ovako spremljenu izvoze velikijem količinama u Trijest i u Mletke. Sem ovoga donose Crnogorci tri puta nedjeljno (utornikom, četvrtkom i subotom) u Kotor na pijacu i: vunu, različne kože, drva, suvo meso, slaninu, mast, loj, med, vosak, kornjače, povrće, raznu pernatu živinu, divljač, jaja, mlijeko, žito, brašno (naročito kukuruzno) krompir itd.

Tržište je pred sjevernijem gradskijem vratima na jednom niskijem zidom ograđenom prostoru. Prije nego što će u njega stupiti, Crnogorci moraju ostaviti oružje u jednu naročito za to spremljenu zgradicu. Ni Austriskim podanicima nije slobodan pristup pod oružjem u Kotor i u druge gradove po ovom kraju, osim ako ko hoće samo da prođe, i tada ga propraća jedan vojnik. Ko od Crnogoraca ima posla u gradu, uzima ulaznicu s kojom može ući. Slično se postupa i u Budvi i Kastel Lastvi. Uvoz u Crnu goru mnogo je manji nego izvoz, i poglavito je u vinu, soli, rakiji, zejtinu i nekijem tkaninama. Samo mali dio ove robe prenosi se mazgama, i skoro sva trgovina prenosi se na ljudskijem, a najviše na ženskijem leđima. Obična plata je za teret od prilike 45 funti od Crnojevića rijeke do Kotora 40 krajcara srebra, od Cetinja 20, a od Njeguša 10 krajcara.

Od onoga što se uvozi obično svako kupuje u Kotoru ili Budvi što mu treba. Samo na Crnojevića rijeci neki trgovci, iseljenici iz Podgorice, otvorili su dućane, gdje prodaju: barut, svilu i pamuk za vez, čivit za bojenje, šivaće igle i dr. Ali uopšte može se reći da u celoj zemlji nema ni dućana ni torbara.

Rijetke su i mehane, ali se bez njih najlakše može proći, jer je gostoljublje u Crnoj gori odomaćeno više nego igdje.

Nedjeljne pijace drže se u zemlji, kao što je već rečeno, na Crnojevića rijeci i u Crmnici na Viru. Tu dolaze ne samo Crnogorci i primorci, već i ljudi iz Turskijeh oblasti, koji najviše donose na prodaju žito. Tako ponekad i pojedini Crnogorci, kad su s Turcima u miru odlaze u Turske pogranične varoši da što kupe, ali više da što prodadu. Novac je ponajviše Austriski i to svake vrste, ali se računa po Turski: dva cvancika u groš, kao što je i u cijeloj Turskoj još dugo vremena poslije Austrijskijeh ratova bilo.

Sa zanatima je još gore nego sa trgovinom. Ne samo da ih sada u pravom smislu nikako nema, nego ih neće biti ni u bliskoj budućnosti, jer se oni preziru i ismijavaju. Za krojača na pr. kažu da radi ženski posao; svakog kovača zovu Ciganinom, pa ni puškari, koji su im tako potrebni, nijesu u velikom uvaženju, jer i oni moraju kovati.

Za učenje zanata Crnogorci imaju i dara i okretnosti, a mogli bi u tome i neke narode bez sumnje nadmašiti, ali oni hoće da budu samo ratnici i junaci, i svako im je drugo zanimanje ispod njihova dostojanstva. Najpotrebnije sudove tešu sami, i često bez potrebnog alata. Neki prave vrlo lijepe drvene lule i spolja ih oblažu žicom i divno ukrase, ali samo kao sporedni posao, ili iz zabave. U Rovcima se spravlja barut, pa i ta njima tako potrebna stvar radi se aljkavo i u sasvijem malijem količinama.

 

 

 

 

VII ZAKON (VJERA) I NAUKA

 

Vjera Crnogorska (Grčka) jamačno je rasprostrta u ovijem krajevima u 9. stoljeću kad i među ostalijem Srbima i Bugarima. Iako Srbi nijesu uopšte nikad imali pravijeh škola i nauka, ipak su njihovi sveštenici imali nekijeh znanja da su bar u vjerskijem stvarima mogli poučavati. Između ostaloga to dokazuju mnoge crkvene knjige pisane i od kaluđera i od popova, koje se na sve strane nalaze. Ali od kako su Turci zagospodarili ovijem krajevima, neznanje je opet sve više uzimalo maha i svako znanje se tako izgubilo, da se onaj drži za najučenijeg koji zna dobro čitati i pisati; pa i ti, osobito oni koji znaju dobro pisati, rijetki su. Tamo se ne zna ni za koju drugu knjigu osim Časlovca i Psaltira na staroslavenskom jeziku, koje Crnogorac ili nikako ne razumije, ili najviše razumije toliko kao na pr. Latinski jezik sadašnji prost Talijan. O kakvoj gramatici, geografiji, istoriji, bogoslovlju i drugijem naukama, ne zna se ni po imenu. Ni za samu prostu nastavu u čitanju i pisanju nema dosad nikakve škole u cijeloj zemlji, i oni koji hoće da postanu popovi, moraju ići da se uče u manastir, ili svaki pop obučava za to svoga sina. Nema ni nikakvijeh knjiga ni zgodnog metoda za nastavu, i ko ima sreće i prilike da što uči, mora se godinama mučiti da samo čitati i nešto pisati nauči, i presrećan je ako u tome uspije, da se uzalud toliko vrijeme nije mučio. Trebnik je jedina knjiga koju svaki pop ima, i mora imati. Ako uz to ima još i Časlovac i Psaltir, onda ima cijelu biblioteku, koja mu je potrebna. Pri takom obrazovanju sveštenika nije čudo da se hrišćanska vjera i kod popova i kod naroda više sastoji u vršenju crkvenijeh obreda (kao krštenje, vjenčanje, post itd.) nego u vršenju Hrišćanskijeh vrlina. U cijeloj Crnoj gori ima na 200 popova, a nema nikakva ograničenja koliko ih može biti, jer nikakvom Crnogorcu niko ne može zabraniti da ne postane pop, ako samo vladika hoće da ga rukopoloži. Tako rukopoloženi sveštenik ne može vršiti nikakvu službu do nove godine. Tada se raspoređuju kuće prema broju popova, tako da ako ih se uveliča, svaki dobije manje kuća, a ako se smanje, dobije više. I u Crnoj gori, kao i svuda, popovi naplaćuju istina neku određenu taksu za službe koje vrše, ali je od toga zbog velikog broja njihova tako neznatan prihod, da oni od njega ne mogu živjeti, zato moraju kao i ostali Crnogorci raditi i zanimati se običnijem poljskijem radovima. Neki su popovi i svjetovne starješine, kao serdari, vojvode, kneževi, ali se svi, koji nemaju naročitog čina, računaju u glavare. Moglo bi se uopšte reći da je popovstvo u Crnoj gori nasljedno, jer obično svaki pop sprema svoga sina za to; a u samoj stvari čin protojerejski je nasljedan u nekijem porodicama, kao na pr. serdarski ili drugi koji. Popovi se ni inače ni po čemu ne razlikuju od ostalijeh ljudi. Oni ne samo što ne nose bradu, nego kao i drugi briju veliki dio kose. Oni nose oružje kao i svaki, i idu u boj kako na Turke tako i između sebe; ali kako vjera zabranjuje vršenje crkvene službe onome ko ubije čovjeka, to se, koliko je moguće, od toga čuvaju, već kao glavari predvode vojsku, sokole je itd. Kad služe u crkvi moraju otpasati oružje i fišeklije. Ova spoljašnja jednakost popova s ostalijem ljudima ima tu dobru stranu što se ljudi iz najuglednijnh porodica nadmeću da se zapope, dok u drugijem krajevima, n. pr. u Srbiji i u Ugarskoj, u popove često idu samo taki ljudi, koji u drugijem granama javnoga života nemaju izgleda da mogu napredovati, i nije rijedak slučaj da i najsiromašniji mladić voli kako tako da živi nego da se zapopi i da mora nositi bradu i odijevati se drukčije od ostalijeh ljudi. U Srbiji je šta više bilo primjera da su se za vrijeme ustanka na Turke mladi popovi raspopljavali samo zato da bi mogli nositi oružje i lijepo i bogato odijelo, što Hrišćanima u Turskoj nije dopušteno. U Crnoj gori pop ne gubi ništa ni u kom pogledu, a dobija počast i prihod, koji ma kako da je mali ipak nije na odmet.

Grčkog zakona popovi svi se žene, i moraju se vjenčati prije rukopolaganja. Oni to obično tako i čine, a zapope se docnije, kad im se ukaže zgodna prilika. Tako je i u Crnoj gori, ali s nekom razlikom. Tamo roditelji vjenčaju sina, koji će biti pop, s djevojkom koju izberu još kao dijete. Mlada ostane kao djevojka kod svojijeh roditelja, a mladoženju vladika zapopi, i on onda počne učiti što mu kao popu treba. I kad tako učeći se odraste, na uobičajenn način dovede kući mladu (upravo ženu, koja je dotle žišla i odijevala se kao djevojka, samo su je zadirkujući je u šali ponekad zvali poadijom). Ako u međuvremeiu mlada umre, mladi pop mora ostati udovac, jer se, kao što je poznato, po Grčkom zakonu popovi samo jednom mogu oženiti. A ako umre mladoženja, ne smeta mladi ništa da se kao djevojka opet uda. Izgleda da je ovaj običaj postao zbog toga što se boje da ne nastupi slučaj, da docnije ne bude prilike da ih vladika zapopi. Zato su 1832 -33 godine kad je stari vladika bio umro, a novi još neposvećen, doveli mnogo takve djece jednome vladici iz Srbije, koji je slučajno došao u Crnu goru, da ih zapopi, pa su poslije, kao što sam ih i sam gledao, u Cetinjskol manastiru učili čitati i pisati. - Kad novi sveštenik odsluži prvu službu zađe s bardakom u jednoj a čašom u drugoj ruci po sobama manastirskijem i časti sve rakijom.

U Crnoj gori ima dosta crkava; svako pleme ima ih po nekoliko, a svako selo bar po jednu. I manastira ima u svakoj nahiji, ali nema u svakom kaluđera, već su ili vladičini ili nahiski. Upravu nad njima i imanjem vode ili popovi (što je ponajviše slučaj po nahiskim manastirima), ili svjetovni ljudi, a popovi dolaze ovda onda da služe službu. U samom Cetinjskom manastiru ima samo jedan kaluđer, i to stranac, koga je vladika nedavno zakaluđerio. Najvažiiji manastiri u kojima ima kaluđera jesu manastir pod Ostrogom i Morača. U oba ima oko desetak kaluđera i igumani su im arhimandriti. Osim ovijeh ima još na tri razna mjesta manastira sa po jednijem ili dva kaluđera, od kojijeh je samo jedan s jednijem kaluđerom u pravoj Crnoj gori (u Riječkoj iahiji). U svemu biće dakle u Crnoj gori oko 25 kaluđera. Oni obično ne prose, već žive od poljoprivrede i od onoga što im ljudi kao milostinju sami dragovoljno donesu. O crkvenijem slavama n. pr. prilažu većijem manastirima volove, ovce, koze pa i novac. - Kaluđeri se nose drukčije od ostalijeh Crnogoraca. Osim kape odijelo im je vrlo slično Grčkijem kaluđerima, ali po crvenom fesu, oko koga je kao mala čalma opletena usukana svilena marama, sasvim liče na Turke. Sadašnji vladika odpjeva se kao kaluđeri u čiji red i on spada, samo su mu haljine od bolje svite. Kaluđeri nose bradu kao što je po pravilima, ali sam ja vidio jednoga kaluđera ispod Ostroga obrijanog, i po spoljašnootn izgledao je kao kakav hrišćanski trgovac iz kakve Turske varoši. Neki mlađi kaluđeri, koji to vole, nose i oružje, što oni objašnjavaju i pravdaju time, što su svi manastiri, osim onoga u Riječkoj nahiji, na granici, sa svim u blizini Turaka, i nijesu sigurni životom. - Poznata je stvar da Crnogorci nijesu tako pobožni kao ostali Srbi, n. pr. oni u Srbiji, i to se objašnjava raznim uzrocima, od kojijeh neće biti najnevažniji i taj, što ovdje kaluđeri ne idu po zemlji, kao u Srbiji, i narodu predikuju i ako samo o paklu i đavolima. - Pod Turcima u Srbiji nije bilo ni u desetom selu crkve, pa ipak tamo je bilo malo ljudi koji se nijesu bar jednom u godini pričešćivali (uz veliki post u manastirima), ovo su naročito činili oni koji se zbog velikog grijeha nijesu usuđivali ići svome popu, ili kojima je pop za nekolike godine zabranio pričešćivanje. A u Crioj gori ređi su oni ljudi koji se bar jednom u godini pričešćuju, nego oni koji to nikako ne čine. U onakijem prilikama ne može se drugačije ni očekivati, pošto zakon zabranjuje pričešćivanje ubicama za 20 godina za koje vrijeme ima da izdrži razne pokore, a svaki Crnogorac mora biti svakog trenutka gotov i na ubistvo, ako ne namjerno a ono iz odbrane. A pri njegovu načinu života nemoguće mu je i običnu pokoru izdržavati. U Srbiji se obično mole Bogu triput na dan: ujutru kad ustanu, u veče kad hoće da večeraju i poslije večere kad hoće da spavaju. Ujutru se mole Bogu kad koje ustane, poslije večere kad koje dospije da spava, a pred večeru svi se mole zajedno. Starješina porodice stane naprijed, zatim muškarci, a žene i djeca za njima. Starješina počinje molitvu i niko ne smije prestati ni sjesti dok starješina ne svrši. Oni se ne mole Bogu jednako (od hiljade možda nijedan ne zna očenaša), nego što koje zna ono i govori (šapućući; samo starješina može govoriti malo pobolje da se čuje), i što želi ono i ište, i molitva je ovdje ili ondje, duža ili kraća. Crnogorci imaju običaj da nedjeljom i praznikom idu u crkvu, ali ovake molitve u kući nijesu u običaju. Može biti da je Turski jaram u Srbiji učinio da se bolje drži zakon, ali jamačno i kaluđeri za to imaju zasluga, čemu je između ostaloga dokaz i to, da je poturčivanje najčešće bilo onamo gdje nije bilo manastira, kao n. p. u Bosni.

Sadašnji vladika otvorio je na Cetinju jednu malu školu, u kojoj se oko 30 mladića (među njima i gore pomenuti mladi popovi) uče osim čitanja i pisanja još i računu i crkvenoj istoriji. Neka bi Bog dao da ova škola i dalje napreduje i da se i drugijem naukama umnoži! Isti vladika podigao je i jednu malu štampariju.

 

VIII NARAVI I OBIČAJI

 

Ni u jednoj knjizi ne nalaze se opisani običaji nekog naroda potpuno i do najmanjijeh sitnica, pa to čitatelj ne može ni ovdje očekivati. Mnogo što šta, što je već kazano spada ovamo, i zato ćemo se ograničiti još samo na ono što je najinteresantnije, i što je od Njemačkijeh običaja najrazličnije.

Crnogorci su obično veliki, stasiti, jaki i zdravi ljudi; način života i priroda zemljišta čine možda da su više mršavi nego gojazni, da su vrlo okretni i laki. Po vrletima uz koje bi se stranac s teškom mukom puzao, oni trče i skaču kao divokoze. Prema prijateljskijem tuđincima pokazuju se predusretljivi, učtivi, pa čak i laskavi, i ako su inače obično ozbiljni. Obično se uzima da su Srbi na jugozapadu vještiji u lijepijem i glatkijem riječima i laskavom ponašanju nego oni na sjeveroistoku. U Srbiji se drže kao učtivi i laskavi stanovnici Hercegovine, u Srijemu i u Bačkoj Hrvaćani i Dalmatinci. Ali Bokelji u tome pogledu prevazilaze sve, a Crnogorci, i pored sve svoje surove prirodnosti, prevazilaze čak i ove. Oni ne samo što umiju urođenom rječitošću štogod lijepo kazati, već se umiju preporučiti i dopasti se i time što neće da protivrječe, i ako su u stvari drukčijeg mišljenja. Ja sam se razgovarao s mnogijem Crnogorcima iz raznijeh krajeva, osobito o preobražajima vladičinim, hvalio ih po svome pohođenju, i trudio se dokazati im, da je nesumnjivo mnogo bolje da praviteljstvo vrši osvetu, nego da to svaki pojedinac čini; da je mnogo veća sramota štititi krivca nego ga predati praviteljstvu da ga ono kazni; da u cijelom svijetu nema nigdje ljudske zajednice, gdje se ne plaća danak, i da se to čini na opštu korist i za zajedničke potrebe i t. d. i uvijek su me pažljivo i prijateljski slušali. Nikad mi nijesu grublje odgovorili nego od prilike ovako: „Sve je to tako, imate razlog, ali mi smo zli i nesrećni ljudi, mi volimo zlo nego dobro.

Gostoprimstvo se drži u Crnoj gori još u potpunom značenju te riječi. Svaki se veoma raduje i drži za čast da dočeka i ugosti gosta. Ako gosti, polazeći od kuće gdje su noćili ili ručali, izbace koju pušku, da pokažu kako su dočekom zadovoljni, domaćin je presrećan i pun radosti. Nije rijedak slučaj kad putnik zaište vode da ugasi žeđ, da mu iznesu vina.

Uopšte strance u Crnoj gori veoma poštuju. Ako neko uzme mještanina za vođu, može bezbrižno proći čitavu zemlju. Pripovijedaju da je jednom takav vođa ubio nekog stranca koga je pratio, pa ga je njegov rođeni brat ubio, što je osramotio porodicu i zemlju.

I Crnogorci istina vole piće, vino i rakiju, ali se vrlo rijetko može vidjeti pijan čovjek. Svaki se čuva da se ne opije, da mu pijanom ne bi mogao nauditi kakav neprijatelj, ili da ne bi sam u pijanstvu što učinio što bi njemu i njegovijema moglo navući krvnu osvetu.

Grijesi u ljubavi gotovo su još ređi. Ako se ipak kadgod desi da kakva neudata ženska ostane bređa, a krivac bi se opirao da je uzme, to je bio potpuno dovoljan uzrok za krvnu osvetu.

Najveći su Crnogorski poroci zavist, žudnja za novcem i potkupljivost. Oni se sami svakom prilikom otvoreno na to žale, i drže da je to najveća smetnja njihovoj zajedničkoj sreći.

U Crnoj gori nema nikako rđave navike da ružno psuju i grde, kao što je to kod Srba u Madžarskoj vrlo abično (kome ne pada na pamet rđavo izgovoreno husarsko Baszamalelka?). I to može poslužiti kao dokaz da su Srbi ovu naviku primili od Madžara. U Srbiji do ustanka 1804 držali su za najvećeg grješnika koji bi u psovci pomenuo dušu ili zakon; u Madžarskoj psuju naročito prosti ljudi, što vuku lađe i slični, i ne pominjući nikoga poimence, već onako, i nije im sveto ni duša, ni zakon, ni sveti krst, ni sveci pa ni sam Bog.

Gotovo svi Crnogorci puše duvan, koji sami sade, na dugačke debele kamiše sa drvenim velikim lulama. Nekad se desi da jedan drugoga njime i udari, ali se to drži za veliki prijestup, i može biti vrlo opasno za onoga koji to učini. U zakonu koji je sastavio pokojni vladika kaže se: „Ako koji udari brata Crnogorca nogom ili kamišem, takovi da plati za onaj udarac cekinah pedeset, i toliko kao globu Crnogorcima (sudijama); ako li ga oni ubije, pošto bude udaren, za njega da pogovora nije, koliko li za lupeža, koji u krađu pogine.[20]

Mnogi Crnogorci i šmrču burmut (navika koju su prije u Srbiji imali samo kaluđeri i po varošima Turci i Grci; kod naroda pak u Srbiji i sad je velika rijetkost). Burmut spravlja svaki sam sebi i drže ga umjesto u kutijicama u kožnim kesicama.

Velika je rijetkost u Crnoj gori pravi prosjak. Neki slijepci koji se mogu sresti da pjevajući prose ponajviše su iz susednijeh zemalja. Ali nije rijedak slučaj da i siromašni i bogati traže pod vidom zajma od ovoga ili onoga, od koga znaju da mogu što dobiti. Neki docnije i vraćaju što su ovako dobili, ali mnogi na to više i ne misle. Naročito dosađuju vladici s ovakijem potraživanjima, i kako on niti može svakome dati, niti uvijek odbiti ga, to on ima običaj (kao što se i o Savi pripovijeda) dati jedan dio od tražene sume s riječima: „Više nemam, a ovo ti poklanjam. Kako se dugovi uopšte vrlo teško naplaćuju, to Crnogorci vrlo rijetko jedan drugome daju zajam bez zaloge, a zaloga je obično oružje. Ovu zalogu povjerilac javno upotrebljava kao da je njegova stvar, dok je dužnik ne iskupi. Ja sam kod nekijeh trgovaca u primorju vidio mnogo skupocjenijeh dugijeh pušaka i drugog oružja, koje je najvećim dijelom na ovaj način prešlo u njihovu svojinu. I samom vladici i senatu daju zaloge kako pojedinci tako i plemena, n. pr. prije nekoliko godina dala su neka plemena ovake zaloge umjesto danka.

Crnogorci žive patrijarhalno kao Srbi uopšte. Ima kuća u kojima žive po 20 po 30 duša zajedno. Ovake kuće imaju starješinu koga svi slušaju u svima poslovima. Starješina ne mora biti najstariji po godinama, već ova čast dopada redovno najrazumnijem i najpametnijem. A ženu ovakog starješine, ili koju drugu koja je određena, slušaju sve ostale žene u kućevnim poslovima. Kad u takvu kuću dođe gost, kućni starješina obično jede s njim sam, a ostali ljudi zasebno, zatijem žene i djeca. Glavna hrana Crnogoraca je osim proje (kukuruznice) uz post varivo, crni i bijeli luk, krompir i riba, koja se drži u ovo vrijeme kao najbolje jelo; uz mrsak, sir, mlijeko i meso (ovčije i kozje). Za goste i o velikijem godetima peče se na drvenom ražnju na vatri van kuće cijela ovca ili koza. U uglednijim kućama mijesi se za goste i pšenični hljeb, pogača. Ni pšenični ni kukuruzni hljeb ne peče se u peći, već se tijesto metne u ugrijanu crepulju i ozgo se pokrije pepelom i žarom, i ako treba, nekoliko se puta prevrne, dok se hljeb dobro ne ispeče. Ako nema crepulje, onda se razgrne vatra i tijesto se metne na vrelo ognjište i pokrije se pepelom i žarom. Pepeo se ne pomješa s tijestom, već hljeb dobije lijepu koru; i ako gdje malo pepela prione, ili ovdje ondje malo nagori, opere se ili nožem ostruže. I u Srbiji se tako peče hljeb, ali se obično pokrije usijanim sačem, i ozgo se pospe pepelom i žarom.

Kuće su Crnogorske obično ozidane od kamena, istina prosto, ali vrlo tvrdo. U nekijem krajevima, kao u Crmnici, pokrivene su ćeramidom, a u drugijem šindrom ili slamom; ovdje ondje ima kuća pokrivenijeh i pločama. U sasvim vrletnijem mjestima kuće nijesu u jednom redu, već su s tri strane jedna uz drugu prizidane da izgledaju kao prava gomila. Mnoge kuće imaju puškarnice. Na strmenijem mjestima neke su kuće na dva poda, i u donjem drže krave i drugu stoku. U svima kućama, bilo da su na jedan ili na dva poda, samo je jedna prostorija u kojoj svi žive. U sredini ili u uglu gori vatra gdje se gotovi jelo i gdje se, kad je hladno, griju. Kod uglednijih imaju u tome prostoru nekolika odjeljenja, tako da bar svaka oženjena glava sa ženom i djecom odijeljeno može spavati. Prozori, gdje ih ima, a tako i vrata stoje preko cijele godine cio dan, a često i noću, otvoreni; pravijeh soba s pećima nema nikako.

Svakojako ima pojedinijeh ljudi koji nijesu nimalo sujevjerni, ali se to za čitav narod ne može reći, u toliko manje, što je teško odrediti gra-1nicu šta je sujevjerica, a šta nije, koja bi se na "ve narode mogla primijeniti. Ja ovo ističem koliko adi opravdanja što među Crnogorcima i Srbima opšte ima sujevjerica, toliko i da odbranim nogorce od onijeh, koji ih opisuju kao mnogo sujevjernije nego što su. Za Crnogorce se može usššte reći da su manje sujevjerni, ali i manje pooržni nego Srbi u Srbiji.

Svadbeni običaji su u Srpskom narodu tako mnogobrojni i po različnijem krajevima tako raznoliki da bi se o njima čitava knjiga mogla napisati (osobito ako bi se navele i sve pjesme koja se u ovijem prilikama pjevaju i na ove običaje odnose, i što bi tek dalo potpunu predstavu o njima). Ja ću ovdje pomenuti samo ono što je najvažnije i što je najosobitije. Ali držim da moram poznati čitatelje s Crnogorskijem susjedima Paštrovićima zato što ću pri opisivanju svadbenijeh i drugijeh običaja morati pomenjati   neka znatnija odstupanja kod njih.

Paštrovići (ili   Paštrojevići) zovu se oni primorci što žive južno od Budve između mora i Crne gore do Turske Arbanije; oni su dakle najjužniji podanici Austriske monarhije. Ovaj komad obale duž mora dugačak je oko šest, a širok između mora i Crnogorske oblasti  tri  sahata.   Zemlja je vrlo kamenita, ali je romantično lijepa, i  ljudskijem trudom načinjena plodnom. Svi su stanovnici Srbi Grčkoga zakona i ima ih od prilike 3000 duša i 700 pušaka. Oni žive u 37 sela i dijele se na 12 plemena. Umjesto popova crkvene obrede im vrše kaluđeri iz četiri manastira. Neobične su proskure na kojima se služi kod njih liturgija, i koje ljudi svake nedjelje i praznika donose manastirskoj crkvi; najmanja je od 5, a mnoge od 10 i 15 funti. Inače ovi hljebovi  koji se za to spremaju nisu veći od obične zemičke, ali ovdje oni čine sastavni dio prihoda kaluđerima, koji od njih za liturgiju isijecaju mali četvrtasti djelić na kome je drvenim pečatom utisnuto IC. XC. NIKA, a ostalo upotrebljuju za svoju hranu. Ali se ovi hljebovi donose u tolikom broju da je ne samo dovoljno kaluđerima za njihovu potrebu, već se   veliki dio od  toga  suši  i  kao peksimet  prodaje  mornarima. - Oni sami pripovijedaju da  su Paštrovići od najstarijih vremena bili nezavisni; u početku pad zaštitom Rimskijeh i Grčkijeh careva, docnije pod Srpskijem carevima i kraljevima, i najposlije pod  Mletačkom republikom, dok 1797 nijesu došli pod Austriju. Oni vele da su od Rimskijeh  careva između ostalijeh privilegija, koje su i docnije vlade potvrđivale, imale i taku „da iz njihovijeh 12 plemena  i car može biti. Izabran. Od Mlečića vele da su imali privilegije da se Paštrović može oženiti prvom Mletačkom vlasteokom, a svaki Mletački vlastelin može uzeti za ženu Paštrovku. Zato do današnjeg dana nikakav Paštrović neće da nose  opanke već prave cipele, i ako ih nema, radije ide bos.

Pod Mlečićima u Paštrovićima je bilo ovako uređena uprava: Svake godine biraju se redom između plemena četiri suđe, dvije vojvode, dvanaest vlastela i šest starješina. Svi su oni sjedjeli u gradu Sv. Stjepanu (na jednom malom ostrvu, gdje su sad gotovo sve same magaze) i upravljale odatle zemljom i narodom. Dobijali su od Mlečića i neku malu platu. Stanovnici nijesu plaćali nikome nikakva danka, već su samo imali da čuvaju granicu od neprijateljskijeh upada, i na poziv Mlečića da idu u rat, i tada su dobijali platu. Pored svojijeh starijeh privilegija oni se ponose da nikad nijesu Turcima plaćali harača, dok su čak i njihovi sjeverni susjedi (u Mainama, Poborima i Grblju) to morali činiti. Oni su na glasu sa svoje hrabrosti kao i Crnogorci, ali kao primorci bogatiji su od njih, i nijesu tako primitivni kao oni, i ako u pogledu škola i nauka ne stoje ni u koliko ispred Crnogoraca. - I oni su ponajviše lijepi i prijatni, i teško je odlučiti da li su u tome bolji ljudi ili žene. Nigdje nijedno Srpsko pleme nema običaje tako različite kao Paštrovići.

Poslije ovog najpotrebnijeg opisa ovog narodića da nastavimo o svadbenim običajima Crnogoraca.

U Crnoj gori kao i svuda kod Srba ženidba i udadba ne zavisi ni od mladića ni od djevojke već jedino od roditelja, a ona gledaju mnogo više na glas porodice, nego na ličnost nevjeste ili mladoženje. Roditelji vjere svoju djecu, a oni se nijesu ni vidjela, i ne samo da nije običaj tražiti uz djevojku miraz, nego se mora za nju platiti i njenu rodbinu darivati. U početku ovoga vijeka u Srbiji su tako mnogo iskali za djevojke, da se siromah čovjek nije mogao oženiti, te je Crni Đorđije izdao zapovijest da se za djevojku ne smije iskati ni uzeti više od jednoga dukata. Djevojku prosi otac ili brat mladoženjin, a može se poslati i ko drugi, i za to se biraju obično rječiti ljudi. Obično u veče (kad su ljudi sigurno kod kuće i nijesu u poslu) upute se prosci djevojčinoj kući s nakićenom čuturom rakije ili   vina, i ponesu sobom za obilježje djevojci, ako je isprose, srebrn  ili  zlatan novac ili prsten. Pošto prosci kažu zašto su došli, pruže ocu djevojčinom čuturu da pije. Ako je on primi i napije se, znači da pristaje; a ako djevojku nije voljan dati, on je ne primi. Pristanak, koji se proprati metanjem nekoliko malijeh pušaka, može se dobiti, a da se  djevojka i ne vidi; tek docnije, kod ugovaranja svadbe, obično se ona pokaže. Ako roditelji djevojku neće da dadu, oni to lijepijem načinom i učtivo odbiju, ili  da sad imaju prečijeh poslova i da ne  mogu na udaju misliti, ili da će se razmisliti, i tako što slično.   Ponekad se docnije prošenje obnovi, i ako roditelji djevojku nikako ne pristaju da dadu, onda se proscima kaže: za svaki drugi posao uvijek su dobrodošli u njihovu kuću, ali u  ovoj stvari neka ih poštede, i t. d. Ponekad se roditelji sporazumiju o zaručivanju svoje djece još dok su sasvim  mala; u Srbiji to biva bez ikakvijeh naročitijeh pripremanja, već kao u šali, i onda se za djevojku rekne da je poklonjena. Pripovijeda se da su roditelji ugovarali dok su im žene bile trudne da će se sprijateljiti, ako jedna rodi muško, a druga žensko. Ako u kući ima više djevojaka, držalo bi se za veliku uvredu prositi mlađu, dok  se starija nije udala. - Ako je djevojka jednom obećana, to se ni jedna strana ne smije više odreći: to bi se držalo za najveću sramotu, i bio bi to dovoljan  povod za  neprijateljstva. Kad jedan prosi djevojku nije dobro da to čini i drugi, prije nego što  prvi bude konačno odbijen. - Po Grčkom zakonu ne smije se djevojka udati ispod 12 ni mladić oženiti ispod 14 godina. Ovo se  pravilo u Srbiji rijetko griješi: šta više pridaju se još tri godine, ali u Crnoj gori vjenčavaju se prava djeca. U Srbiji prose djevojku kad je u očevoj  kući  odrasla i zrela za udaju; i ako je isprose, žure se da je poslije nekoliko nedjelja ili najviše poslije nekolika mjeseca u kuću dovedu. U Crnoj gori često prose djevojku dok je još dijete, i ako se roditelji saglase, mogu je odmah odvesti od kuće. Neki tako i čine, a drugi je ostave da u roditeljskoj kući odraste i tek kad bude zrela za udaju dovedu je kući. Nekad se dešava da za muškarca od tri godine isprose djevojku od deset godina, i kad ih poslije nekoliko godina svedu, nevjesta je odavno zrela za udaju a mladoženja još nije. Ali se češće događa obratno, t. j. da je momak za toliko godina stariji od djevojke. U ovakom slučaju mlada spava sa svekrvom, ili s kakvom djevojkom dok ne dođe u zrele godine. Jamačno su zbog prvo pomenutijeh slučajeva i postale one smiješne priče u Srbiji kako žena diže kraj vatre zaspalog muža i na rukama ga nosi u postelju, a on kenjka i plače. - Ako su oboje istijeh godina, to ih puste da zajedno igrajući se odrastu.

Naprijed se mora ugovoriti ne samo kad će se doći po djevojku, nego i koliko će svata od mladoženjine strane doći, da bi se sve spremilo da se kako valja ugoste i daruju. Svaki svat se naročito mora pozvati. Među svatovima mora biti stari svat, kum, prvijenac, barjaktar, vojvoda i djever. U Srbiji ima još i čauš, prikumak (kao sluga kumov) i gadljar. Čauš zbija šalu, kapa mu je nakićena drvenijem kašikama i lisičjim ili kurjačjim repovima, a po nekad je sav obučen u kuračju ili jazavičju kožu; u ruci mu je nadžak ili buzdoven, kojim lupa. Prikumak je umjesto barjaktara. Ali u Srbiji nema prvijenca, i samo se to ime u narodnijem pjesmama spominje. U Paštrovićima imaju još dvije zastave, koji sjede na donjem kraju trpeze prema starom svatu, i njegove zapovijesti (kao ađutanti) saopštavaju u kući djevojčinoj. U Crnoj gori kao i po susjednijem krajevima djevojka ima dva djevera, koji idu jedan s desne, drugi s lijeve strane. To su obično braća mladoženjina, a ako nema njih, onda najbliži rođaci i prijatelji. U Srbiji i u Bosni po varošima, a u Madžarskoj i po selima idu u svatove nekolike žene (da djevojka nije sama među ljudma), koje se zovu jenđibule, i po tom Turskom nazivu može se nagađati, da je ovaj običaj pozajmljen od Turaka. Zet je obično vojvoda svome šuraku, a ujak prvijenac nećaku. - Svi ostali svatovi zovu se pustosvašice ili (kao u šali) nabiguzice. U Crnoj gori i u primorju i među svadbarima kod mladine kuće ima stari svat i djeveri, a zovu se stari svat i djeveri od doma, za razliku od mladoženjinijeh koji se zovu od puta. Pri trpezi sjedi stari svat od puta s desne, a od doma s lijeve strane. Sve naredbe upravlja stari svat od puta starom svatu od doma. Djeveri od doma (obično braća ili rođaci djevojčini) izvedu kad treba mladu i predaju je djeverima od puta. U nekijem primorskijem krajevima svatovi imaju i domaćina, da bi tako bilo podjednako glavnijeh ličnosti i s mladoženjine i s mladine strane.

Svatovi su obično odjeveni i naoružani što ljepše može biti, zato se u narodnijem pjesmama i kaže „kićeni svatovi“. Ko nema lijepijeh haljina, taj i ne ide u svatove, ili pozajmi haljine i oružje od drugoga. U Srbiji idu svatovi po djevojku obično na konjma, a u Crnoj gori gdje nema ni konja ni puteva, pješke. Svatovi idu obično s barjakom kao u rat, a na to opominju i nazivi kao: vojvoda, čauš, itd. U velikijem svatovima uglednijih ljudi može biti i više barjaka. Ponekad u Crnoj gori nekoliko svatova od doma izađu sa barjakom u sretanje svatovima da ih pozdrave dobrodošlicom. U Risnu barjak se vije samo kod mladine kuće. U ovoj se varoši pripovijeda da su nekad svatovi umjesto barjaka nosili maslinovu granu, o čemu ima traga i u narodnijem pjesmama. Danas to biva samo ako je mladoženja u žalosti, i na granu se samo priveže jedna marama. Obično i mladoženja ide sa svatovima po mladu, ali u Srbiji nije to svuda u običaju, već zavisi od volje; on može  mladu  i  kod kuće dočekati (kao što se također u narodnijem pjesmama to kazuje). To nije od velikog značaja, pošto se i u Srbiji i u Crnoj gori i gotovo po svima susjednijem krajevima vjenčanje vrši u mjestu gdje živi mladoženja. U Srbiji se mladoženja poznaje u svatovima po marami koja mu je iglom pridjevena na kapi i visi mu niz leđa; u povratku s mladom ima više takijeh marama, koje mu je rodbina mladina pridjenula. Od početka svadbe pa do svršetka i kod mladoženjine i kod mladine  kuće,  tako i putem od jedne kuće do druge, pucaju iz malijeh i dugijeh pušaka. Svatovi koga god sretnu na putu časte ga hljebom, pečenijem mesom  i vinom; a gdje kroz selo prolaze, časte njih: iz obližnjijeh kuća iznose im jelo i piće, prazne čuture napune im za dalji  put.   Kad budu blizu mladine kuće, pošlju im muštulugdžije da im jave dolazak. Njih obdare maramama, i oni se opet vrate k svatovima. To u Srbiji čine vojvode, a u Crnoj gori djeveri. Kao što je kazano, u Srbiji i u Crnoj gori glavna je svadba kod mladoženjine  kuće; kod mladine kuće časte ih samo dobrijem  ručkom, ili ako su iz daleka ugoste ih dobro i na prenoćištu. U Paštrovićima, naprotiv, biva svadba kod mladine  kuće. Između   ostaloga tačno se utvrđuje i kako će se svatovi ugostiti; za svakoga svata mora biti spremljen četvrt pečenog brava, i kako u Paštrovićima, kao gotovo svuda kod Srba,   brave peku cijele na drvenom ražnju, to se tako  pečeni cijeli i iznesu i pred svatovima se sijeku na četvoro. Interesantno je da se u Paštrovićima na svadbi brav ne peče s glavom,  kao što se to obično čini. Pripovijeda se da je ovaj običaj postao otuda, što su jednom tako pečenu glavu metnuli pred starog svata i kao u šali rekli: glava pred glavu, a ostali se svatovi našli  tijem uvrijeđeni i pokrvili se. Od toga vremena, vele, za svatove se peku bravi bez glave. Još tačnije je u Paštrovićima određeno piće za svakoga svata. Ima sedam zdravica, i čim se sedma izgovori, moraju ustati. Zdravice su ove: 1) u slavu božiju; 2) u slavu svijeh svetijeh; 3) u zdravlje domaćinovo; 4) u zdravlje sveštenika; 5) u zdravlje kumovo; 6) u zdravlje carevo; 7) u zdravlje cijelog društva. Svaka se zdravica (kao neka molitva) prije pijenja izgovori, i ispjevaju se kratke pjesmice uz to. Ove su zdravice u običaju kod sviju Srba, ali izgleda da nigdje nisu tako usavršene kao kod ovijeh primoraca, a naročito kod Paštrovića i Rišnjana. Odvelo bi me suviše daleko ako bi se na njima duže zadržao.

U Srbiji se obično obećani novac za djevojku daje prije svadbe, a u Crnoj gori kad su svatovi za trpezom iznese se lijepo našarana pogača i stari svat od doma traži od starog svata od puta da pogaču pozlati. On odmah umjesto mladoženje izvadi novce i naređa po pogači koliko je za djevojku pogođeno, i iz pristojnosti metne nešto više, ali rijetko je manje od 12 talira, ili 24 for. sr., i potom pruži pogaču zajedno s novcima domaćinu. Ovaj opet da odgovori pristojnosti mladoženjinoj ne uzme onoliko koliko je ugovoreno, već nešto manje, a ostatak zajedno s pogačom preda mladoženji, a svatovi mu svi uglas zahvale.

Dok svatovi jedu i piju djevojka se oblači u zatvorenoj kamari, obično plačući, a oko nje njena svojta i prijateljice te je tješe. Kad se približi vrijeme polaska, izvede je pokrivenu velom njen brat ili koji rođak (djeveri od doma) i predadu djeveru. U Paštrovićima iznesu hljeb (pšeničan), i na njemu na mjestu u miješenju za to načinjenom čašu napunjenu vinom. U nju baci mladoženja prsten, a mlada ga izvadi sa oba srednja prsta i metne pred mladoženju. To se ponavlja tri puta, za tijem mladoženja uzme prsten i nametne ga mladi na prst između maloga i srednjega desne ruke. Kad su svati već gotovi da ustanu i povedu djevojku, daje joj se dobra molitva. Prostre se nasred kuće struka i djevojka klekne, pa pruži od sebe ruke, na koje joj natrpaju malijeh pušaka i noževa, koliko god držati može, a dva zastave uzmu joj veo s glave i držeći ga raširena iznad nje jedan od njih govori: „Pomozi, Bože, i namjeri se veliki dobri čas! Moja ćerčice! Bog ti dao mjesto poroda devet sinova i desetu kćercu za milost; dva kao dva stara svata; dva kao dva zastave; dva kao dva prvijenca; dva kao dva djevera; jedan dobar i pošten kao tvoj otac; a ćerka bila dobra i poštena kao tvoja majka.“[21] Uza svaki ovaj blagoslov svatovi viču: „Amin. Kad svatovi već ustanu da pođu, onda opet na kućnome pragu prostru struke, i djevojka kleknuvši na njih, otac joj, ili ako ga nema, koji srodnik koji ga zastupa, držeći u rukama bokaru vina ovako daje dobru molitvu: „Pomozi, Bože, i namjeri se veliki dobri čas! Ajde s Bogom moja kćerce! Iz ovoga doma ižljegla u dobri čas! a u drugi uljegla u bolji čas! Da Bog da, moja kćerce; da ti kreši i reuši (t.j. raste i napreduje) svaka tvoja rabota, kako voda o Božiću,[22] a list i trava o Đurđevu dne. I da ti svaki tvoj brat i prijatelj zavidi na dobro! I da ti u ovi dom povratka više ne bude, već ako gostom kad dođeš!" A tako je od prilike blagoslovi i svekar, samo drugijem riječima, kad dođe u njegovu kuću. — I po drugijem Srpskijem plemenima ima tragova „dobre molitve" ali s drukčijim običajima.

U Crnoj gori i u Risnu, kad svatovi od mladine kuće hoće da pođu, iznesu jedan pšenični hljeb („somun ili „kolač) i na njemu u sredini na mjestu u miješenju za to načinjenom čašu s vinom, i svi svatovi počinjući od starog svata od doma iz nje pomalo pijnu ne dodirujući čaše već držeći hljeb u rukama i blagosiljajući mladu. Na posljetku dođe hljeb u ruke djeveru, koji iskapi čašu i daje je mladi, koja je čuva do vjenčanja, pa se onda svatovi njome obrede srknuvši pomalo vina. Čaša ostane poslije mladi za spomen i zove se molitvena čaša. U Dubrovačkom kraju kod katoličkijeh Srba, gdje je običaj da čašu s vinom s jednijem vijencem od cvijeća nosi djever zove se nevjestina čaša, ili molitva.

Kad svatovi pri povratku s mladom budu blizu mladoženjine kuće, opet pošlju muštulugdžije, i prije nego što djevojka stupi u kuću, vrše se razni obredi. U nekijem Srpskijem krajevima iziđe joj iz kuće u susret jedna žena s muškijem djetetom na desnoj ruci, a u drugoj s krpom platna. Dijete se doda djevojci na konja, koja ga opaše crvenijem koncem ili sličnom pantljikom, a platno se prostre ispred nje u kuću. Zatijem joj se doda sito s raznijem žitom iz koga ona rukom baca preko sebe na sve strane. Na posljetku se skine s konja i po prostrtom platnu uđe u kuću; u nekijem krajevima nosi sobom i ono muško dijete. U Bačkoj u Madžarskoj prikumak digne mladu s kola i unese je u kujnu; tu joj dadu preslicu s kudjeljom i vreteno, i ona njima dodirne sva četiri zida; za tijem joj dodadu pod oba pazuha po jedan hljeb, u usta komadić šećera a u ruke jednu bocu s vinom a drugu s vodom, koje ona unese u sobu i metne na sto.

Kao što je rečeno, prava svadba počinje u Srbiji (kao i po većini drugijeh krajeva) tek kad se mlada dovede u kuću;[23] ali u Paštrovićima dadu tada svatovima samo pogače ili hljeba namazana medom, što se zove masaonica, i svi pustosvati idu kući, i samo se za časnike i najbliže rođake iznese ručak.

Mlada mora darivati sve svatove, i zato djevojke godinama provedu spremajući darove. U Srbiji se ovi darovi zajedno s mladinijem haljinama ponesu iz roditeljske kuće i na dan svadbe se javno razdaju naročitijem načinom. Dva svata metnu darove na motku od zastave, i s pucanjem iz pušaka nose ka trpezi, i čine se kao da pod teretom moraju posrtati, pa ih razdaje javno čauš kako je šta kome ranije namijenjeno i svakome predaje. I to biva u šali i u veselju, jer o svakoj stvari reče čauš što zgodno i šaljivo. Za to vrijeme stoji mlada pored djevera i klanja se poslije svakog čauševa govora. U Srbiji daruju se obično košuljama kum, stari svat i djever, a i svekar ako ga ima; ostali gosti dobiju najčešće po peškir. U Crnoj gori i u cijelom susjednom primorju svatove daruju kod mladine kuće (kao što se i u narodnijem pjesmama pjeva), a košulje su vrlo rijetke kao darovi, pa i sam mladoženja može biti zadovoljan ako dobije par košulja, jer u ovim krajevima nema ni konoplje ni lana, i platno je uopšte vrlo rijetko; čak je nestalo i peškira u nekijem krajevima. U Crnoj gori dobije ga samo kum i za vrijeme vjenčanja objesi ga preko ramena; ostali se daruju novcem prema stanju (svaki najmanje jednom cvancikom); ali se pripovijeda da je ranije svaki dobijao maramu, koja se zvala lakat svite, iz čega se može zaključiti da je dar prvobitno zaista bio aršin čohe. U Paštrovićima su i ovi pokloni utvrđeni i to: svakom pustosvatu mora se dati 10, a časnicima 20 krajcara; osim toga mora mlada donijeti svome budućem svekru i svekrvi svakome po dva talira (četiri forinte). U ovom kraju svatovi ne uzimaju sobom haljine mladine, već ih docnije donesu srodnici; u nekijem mjestima ljudi još iste noći a u nekijem žene poslije nekoliko dana. Sve što mlada donese u kuću, izbroji se pred svekrom i pred svekrvom, na slučaj da mlada ostane udovica bez poroda. U tome slučaju dođu njeni rođaci, obuku je u crninu i sa svijem što je donijela vrate je opet kući.

Sjutra dan rano ujutru mlada uzme sudove za vodu i s djeverima uz pucanje iz pušaka ide na izvor odakle njeni novi ukućani nose vodu. Tamo počaste koji se dese hljebom, mesom, vinom i rakijom, pa se isto tako s pucanjem pušaka i mlada s punijem sudovima vode vrate kući. Sad mlada uzme legen i ubrus i poliva svatovima da se umiju, i svaki joj baci po jedan novac u legen. Osim toga svaki koji je na svadbu došao koliko god puta se sretne s mladom i djeverom, i ona ga poljubu u ruku, mora je darivati parom (od prilike jedna krajcara). Uopšte svatovi se trude na razne načine da skupe mladi novaca. Jedan n. pr. uzme pseto i veli da je jagnje i hoće da ga zakolje, ako ga ne otkupe; drugi uzme prase pod pazuho kao gajde, i ko neće njegovu ciku da trpi, mora ga otkupiti; neki osedlaju vola i dovedu ga u kuću, da bi ga darivali; neki se opet obuku kao kaluđeri prosjaci, ili kao djevojke pa ljube svakome ruku da im što daruje, itd. Sve što se ovako skupi dobija mlada.

U nekijem krajevima u Srbiji jašu svatovi (osim časnika) na konjma od kuće do kuće i pozivaju na svadbu, govoreći kao u šali da svaki ponese šta će jesti, što u ostalom i inače biva. Kod svake kuće mora se privezati kudjelje na uzdu konju, što oni donesu mladi.

Kod imućnih ljudi svadba traje u Srbiji po nedjelju dana. Dva dana prije nego što se pođe po mladu počinje gozba i traje dan i noć dok kum ne ode.[24]

Neprestano se i igra i pjeva. Svatovi igraju kolo i pred mladinom kućom i pred mladoženjinom kad je dovedu. U Crnoj gori i u susjednijem primorskijem krajevima gdje su kuće u vrletnijem mjestima da se ne može igrati, igra se na gumnu koje je obično popločano kamenom i opervaženo oniskijem kamenijem zidom, da se na njemu može udobno sjedjeti kao na klupi.

Čim se djevojka izvede iz njene sobe, ona se gotovo neprestano klanja, a naročito kad koga poljubi u ruku, i pošto ga poljubi; kad svatovi nazdravljaju i piju; na putu dok idu kroz selo; i ovako se ponizno mora držati cijele prve godine, ili bar dok se primjetno ne vidi da je u drugom stanju, tada je svekrva od toga oslobodi. Za vrijeme svadbe mlada je prava mučenica: ona za cijelo to vrijeme mora biti na nogama, posljednja legne spavati, a prva ustane. Ako joj se desi kakva potreba, ona dolazi u veliku nepriliku, jer bez djevera ne može se ni koraka maći, a stidi se da mu tako što kaže, a naročito što i čauš i drugi veseli ljudi i bez toga pjevaju djeveru pjesme, u kojima se jasno nagovještava gdje treba da je vodi. Na putu, pa makar on cio dan trajao, bila bi najveća sramota kako za nju tako i za sve svatove, ako bi morala svršiti prirodnu potrebu, i da bi se od toga sačuvala jede vrlo malo i to samo čvrstu hranu, n. pr. tvrda jaja. Za trpezu ne smije sjesti, i uopšte jesti da se vidi. Djever se zato trudi da joj krijući što doda, i ona isto tako krijući pojede. Radi toga u Srbiji djever je vodi u zasebnu sobu, a u Crnoj gori, gdje u kući nema takijeh soba, u jedan ugao, koji je zavješen prostiračima, da je sakrije od očiju svatovskijeh dok ona nešto pojede.

Već je rečeno da se mlada dovede u kuću mladoženjinu prije vjenčanja, i pop je tek sjutra dan tamo vjenča. Prvu noć, ili ako put duže traje i više noći prije vjenčanja, a najčešće i prvu noć poslije vjenčanja, mlada spava sa djeverom. I ako se za djevera  biraju  mladi  i  neženjeni  (istina ponekad i oženjeni) ljudi i, u rijetkijem slučajevima, i koji i nijesu rod mladoženji, opet se ne zna ni za jedan slučaj zloupotrebe ovoga koliko značajnog toliko i neobičnog povjerenja, što bi uostalom bio najveći grijeh kao i rodooskvrnjenje, jer se djever i mlada smatraju kao brat i sestra. Kad se naposljetku mladenci svedu otvori se velika pucnjava iz pušaka, i čauš obično poviče: „svršeno je s djevojkom, svatovima valja ići kućama. Sjutra dan uz pjesme i druge obrede očešljaju mladu kao ženu. U Biogradu a i po drugijem varošima istočne Srbije, pokazuju poslije prve noći javno mladinu košulju, i ako nađu kakvijeh tragova, svi su radosni i časte sve goste i roditelje mladine medenom rakijom, a ako ne nađu, sve je mirno i ožalošćeno. Po svoj prilici ovaj običaj je došao iz Bugarske, gdje se, kako pričaju, u tome još dalje ide. Ako ne bude nikakvijeh tragova, onda pri služenju rakijom roditeljima mladinijem nasluže u šuplju čašu, i onaj koji služi zatisne je ozdo prstom, i čim je preda i odmakne prst, sve se prospe, i roditelji mladini imaju da izdrže veliko ruganje, i moraju se starati da zeta umire, što obično biva poklonima, ako nijesu radi da im njihovu ćerku vrati.

Po starim predanjima i poslovicama mladenci u Crnoj gori i u Hercegovini nijesu spavali zajedno preko cijele prve godine, već mlada spava sa svekrvom, a mladoženja kod stoke. U Crnoj gori i sad se još dešava da se mlada od stida nedjeljama ne može skloniti da spava s mužem. Taj pretjerani stid objašnjava se time što u kućama u Crnoj gori, gdje nema zasebnijeh odaja, i što su pored toga uvijek otvorene, mladenci moraju u kom uglu usred ostale porodice prostrijeti svoju postelju. Nekad mora doći mati mladina da je nagovara da se pokori dužnosti novoga života. Ona obično legne između zeta i erke, pa kad opazi da je ona zaspala, polako se izvuče i ostavi mladence same.

Kod svijeh Srba je običaj da srodnici mladini poslije izvjesnog vremena idu mladi u pohode, a njima se opet po pozivu ide u prviče ili prvičje. Mi smo već pomenuli da u Paštrovićima i u Crnoj gori dođu prijatelji odmah u pohode s haljinama mladinijem. U Crnoj gori mlada ide u pohode svojima s dva djevera, ali ne smije više od dvije noći noćiti kod svojijeh srodnika. U Paštrovićima pozivaju obično uz mesojeđe na pobožićnu čast za sedam godina uzastopce, i pozvani ostaju u gostima po šest, sedam dana; a poslije sedam godina ide se i bez poziva. Osim toga u Paštrovićima je uslov da prve godine mlada mesojeđnu nedjelju provede u roditeljskoj kući, ili, ako ih nema, u kući svojijeh srodnika.

U Srbiji za vrijeme Turaka nije rijetka bila otmica djevojke. Kad je mladić neku djevojku uzalud prosio, ili ako naprijed zna da mu je roditelji neće dati, on skupi nekoliko svojijeh drugova i ide u otmicu. Kašto otmičari dovrebaju djevojku kod stoke, ili kad pođe na vodu, pa je uhvate i odvedu; a kašto udare na kuću noću (kao hajduci), pa obiju kuću i svežu djevojačkoga oca i braću, dok nađu djevojku i odvedu. Kašto se pobiju djevojačka braća i rođaci s otmičarima i bude mesa dosta. Zato otmičari ne smiju lasno da udare na kuću gdje znaju da ima mnogo roda u djevojke, a osobito gdje je selo složno; jer i seljaci, kako stanu puške pucati i učini se buna, spopadne svaki svoju pušku pa trči u pomoć. Svemu je selu sramota kad se iz sela otme djevojka, a otmičarima još veća kad se vrate jalovi. Kad otmičari dokopaju djevojku u ruke, onda je već neće ostaviti, makar svi izginuli. Ponekad je djevojka voljna i ide rado s otmičarima; ako li se stane otimati i neće da ide, onda je vuku za kose i deru štapom kao vola u kupusu. Otmičari ne smiju ići s djevojkom momačkoj kući, jer pođu kašto seljaci s rodom djevojačkijem za njima u potjeru; nego je odvedu u šumu, i tamo je vjenčaju u kakvoj kolibi (pudarskoj ili pastirskoj). Pop mora vjenčati, ako mu se i neće, jer hoće da ga biju.  Kad dođe potjera u selo, otmičari i njegovi rođaci se sakriju, ovi otkud su otmičari, iziđu preda njih lijepijem načinom i grade mir. Ako se tako pomire, dobro; ako li rod djevojački ode kadiji na tužbu, onda moraju doći i otmičari s djevojkom. Kad ugleda mati djevojku na mešćemi, a ona se stane busati rukama u prsi, i jaukati: „Kuku mene! evo roba moga. Kad se počnu suditi, kadija najprije pita djevojku: „Ili je sila, ili draga volja? Ako reče djevojka da je sila, i da ona neće s onijem momkom življeti ni danas ni sjutra, makar je svu isjekli na komade, onda je zlo za otmičare; moraju ležati u apsu i plaćati globu, a roditelji uzmu svoju kćer natrag. Ako li djevojka reče (kao što ponajviše biva): „Nije sila, veće draga volja; ja ću za njim i u goru i u vodu, onda otmičari dadu štogod kadiji, pa se pomire s djevojačkijem rodom, i odvedu djevojku kući te čine svadbu. Djevojke otimaju ponajviše momčad koja nemaju roditelja, ili ako ih imaju, a oni ih ne slušaju, nego se skiću kojekuda; a za poštena momka i od poštena roda slabo će kad oteti djevojku, niti će takovi momak otići s društvom u otmicu, a za to ih ima dosta koji su voljni to učiniti, i pitaju: „Hoćeš li da ti se otme ova ili ona djevojka?

Crni je Horđije bio zabranio otimati djevojke: izdao je zapovijest da će svakoga momka za koga otmu djevojku pogubiti; popa koji vjenča otetu djevojku obrijati (raspopiti); kuma djevera i staroga svata udariti na šibu, a ostalijem otmičarima svakom po 50 batina udariti. Pošto Turci 1813 godine ovladaju Srbijom, otmica se opet povrati, ali je posle knez Miloš Obrenović, sudivši nekolicini po zakonu Karađorđijevu, istrijebi sa svijem u području svojemu.

U Crnoj gori i danas biva otmica, i ako se pri tom ne prolije krv, ili djevojka nije za drugog isprošena, obično se vremenom izmire; a ako li je jedno od ta dva slučaja, onda nastupa krvna osveta. Čuo sam od ljudi kojima se može vjerovati, da je bilo primjera da se i žene otimaju od muževa. To biva n. pr. ako se neko vjenča sa ženom koja je pobjegla od muža iz druge nahije. Ostavljenom mužu ili njegovijem rođacima i saplemenicima dužnost je da se za ovu nanesenu im sramotu osvete time što iz one nahije, u koju se odbjegla žena udala, otmu ma koju ženu, i vjenčaju je i preko njene volje za ma koga među njima.

U Grčkoj  crkvi  može se muž od žene razdvojiti ako ima razloga za to u građanskom zakoniku na osnovu kanonskog prava. U onijem krajevima gdje crkvene vlasti vode nadzor nad svetovnijem, razdvajenje je otežano; a u onijem, gdje se sveštenik malo za to pita, razdvajanje je vrlo često. Pod pređašnjom Turskom vladom razdvajanje je bila stvar više Turskijeh sudija, nego Hrišćanskijeh sveštenika, i može se zamisliti kako se pri tome malo vodilo računa o zakonskijem propisima, i to u toliko manje što ove sudije, koji su to zvanje često skupo kupili, moraju življeti od naplaćivanja za suđenje, i radi su da ma šta sude, da bi što zaradili. Oni bi se samo smijali kad bi mogli sve ljude razdvojiti od njihovijeh žena, kao što se uopšte raduju svakom zločinstvu od koga mogu što zaraditi. U Crnoj gori vladika, kao duhovni i svjetovni poglavar treba svaki raspust da vrši, i obično on i daje presude. Ali i u ovome rade Crnogorci bez ikakijeh obzira,  kako im je volja. U ovijem slučajevima osveta zastupa praviteljstvo, i ona je jedina brana neograničenoj samovolji na ženidbu i razdvajanje, jer je dovoljan povod za krvnu osvetu, ako ko otjera ženu, ili ako neće da je vrati, ako je od muža  pobjegla i otišla u rod. Ono istina lakše je i manje opasno onima, koji su od jakijeh porodica da se razdvoje od žene i ženu otjeraju ili napuste, a s drugom da se ožene, nego onijema od  slabijih porodica. Mora se priznati dobra strana krvne osvete i s ove strane, kad nema pravoga praviteljstva. - Svuda je običaj da kad se muž razdvoji od žene sudom,  da joj  za raspust nešto, prema svome stanju, plati. Osobiti je običaj, koji već izumire, da čovjek razdvojenoj ženi odsiječe komad od kakve njene haljine, n. pr. od pojasa, ili od kecelje, ili od marame kojom pokriva glavu, ili od gornje haljine. Može biti da ovo treba da znači da je veza raskinuta, i da razdvojeni ništa više među sobom nemaju (kao n. pr. kad se dva djeteta, pošto su se dugo kao prijatelji igrali, posvađaju i raskinu između sebe slamku ili dlaku s glave i raziđu se u protivnijem pravcima); ili se možda ovo činilo da se žena osramoti. Ovo se obično čini pred sudijom, pošto se rasprave između njih još neka sporna pitanja; ali razjareni Crnogorac kašto ovo učini i kod sebe u kući, i odmah je otjera.

Kod sviju Srba žene su jako potčinjene muževima, a u Crnoj gori drže ih gotovo kao robinje. Osim svojijeh ženskijeh poslova, kao da predu, tku, kuvaju, muzu itd. one rade i najveći dio poljskijeh i drugijeh poslova, koje inače ljudi rade. Često se može vidjeti kako se žene s teškijem teretima vuku preko stijena i planina, a muž ide prazan s puškom o ramenu i čibukom u ruci. I pri svem tome žena je srećna, ako dobije muža, koji je pored toga ne tuče bez ikakva povoda, samo što mu se tako prohtije.

Mladi čovjek i žena ne smiju ništa jedno s drugijem govoriti pred drugijem ljudma, jer bi to bilo nepristojno. Isto tako žena ne smije svoga muža nezvati imenom, već kaže samo „on. Muževi istina nazivaju žene imenom, ali i oni obično reku samo „ona. Kad Srbin pred kakim uglednim čovjekom mora pomenuti svoju ženu, to najčešće reče „s oproštenjem moja žena. Mnogi misle da je ovo došlo zbog prezrivog položaja žene; ali prije će biti da se „s oproštenjem pri slučajnom pomenu žene odnosi na ono što je namijenjeno ženi, što je njen zadatak. S ovijem izgleda da je srodno što se i za rođenog sina reče „po grijehu sin; u 21 pjesmi 2-ge knjige[25] uz riječ otac (roditelj) stavljena je riječ po grijehu. Ovo će po svoj prilici biti došlo od poznatog kaluđerskog mišljenja da je odnos između muža i žene grijeh. - I ako se Crnogorac tako prezrivo ponaša prema svojoj ženi i tiraniše je, ipak ne trpi da je ko drugi vrijeđa; najmanja uvreda najčešće se životom plaća.

Crnogorke, kao i Srpkinje uopšte, a osobito po Hercegovini, Bosni i Srbiji ne mijenjaju ni u čemu svoj način života za vrijeme trudnoće do samog porođaja, koji je često iznenadi na poslu. Pričaju da se žene porode u šumi kad su otišle po drva, ili uopšte van kuće, uzmu dijete u kecelju, i vrate se mirno kući kao da  ništa  nije ni bilo. One uopšte rađaju bez ičije pomoći i bez jaukanja. I najstarija žena u kući obabiči je,  t. j.  odsiječe pupak djetetu. Često porodilja poslije nekoliko dana uzme dijete s kolijevkom  na leđa i ide za svojim običnijem poslom. U nekijem krajevima više ili manje običaj je da rođake i susjetke šalju porodilji jela i pića, n. pr. pogaču,  kolača, bocu rakije i tako što. I novorođeno dijete daruje se košuljom, sitnijem srebrnijem novcem, ili drugom kakvom sitnicom. Darovi se šalju ili lično donesu, i tada gosti sjede kod porodilje, časte se,  pjevaju i vesele se. Ovo je u nekijem krajevima, a osobito u varošima vrlo često. Susjedi za sedam dana dolaze svako veče u kuću porodiljinu, jedu,  piju i pjevaju cijelu noć; kad im se zadrijema, smjenjuju se, tako da je jedan dio uvijek budan, jer se vjeruje da se porodilja  za sedam  noći od  porođaja mora čuvati, inače bi djetetu vještice ili zli dusi mogli nauditi.

U Srbiji majke doje djecu obično dvije godine; trećijeh uskršnjijeh posta ne smiju ga više dojiti bez dopuštenja popova. U Crnoj gori doje ih tri godine a tek četvrte moraju imati dopust od crkve; vele kad to dobiju, doje djecu i pet do šest godina.

U Crnoj gori nema ljekara, ili bolje reći nema ih učenijeh, ali nema ni bolesti kojijeh ima kod obrazovanijeh naroda. Najobičnije su bolesti u Crnoj gori zimi nervna groznica, od koje je jedna vrsta, osobito u Crmnici, vrlo opasna, i zove se pošalina; ljeti, osobito oko Skadarskog jezera i u Zeti, nastupna groznica. Protivu ovijeh kao uopšte protiv sviju unutrašnjijeh bolesti upotrebljavaju samo nekoliko domaćijeh lijekova, ili ništa, već ostavljaju samoj prirodi da bolest savlada. Često zovu popa bolesniku da mu čita molitvu. Od osobite pomoći drže vladičinu molitvu, ali kako svuda ne može vladika biti, to nose obično kapu bolesnikovu, i mole, da na njoj očita molitvu, i to im se uvijek čini. Bolesnike koji dugo boluju nose u manastire, osobito zgranute, koji bjesne, koje kaluđeri vežu i lancima i nemilosrdno tuku, da bi n. pr. kazali ime đavola koji je u njih ušao. Onda napišu to ime na jednoj ceduljici i bace u vatru. Kako pri ovom neobičnom načinu liječenja ima po koji slučaj da je neko ozdravio, to su se neki manastiri n. pr. Studenica proslavili kao čudotvorni tako, da i sami Turci ponekad take bolesnike tamo dovode. U liječenju spoljnjijeh povreda Crnogorci su mnogo vještiji. Mnogi se razumiju da izliječe kakvu ranu, ili da namjeste uganutu ili slomljenu ruku ili nogu. Razumije se da nemajući nikake nauke i potrebnijeh sprava ponekoga otprave na onaj svijet koga bi učeni Evropski ljekari makar i sakatog održali u životu; ali i ja smijem tvrditi da su oni mnoge potpuno izliječili, kojima bi i Evropski ljekari spasli život, ali bi ostali bogalji. Oni sami prave melem za rane od maslinova zejtina, kozjeg loja i voska, a liječe i travama. Međutijem nikakav Crnogorac to ne radi kao zanat od koga bi živio. I ako svaki prema stanju u zemlji mora imati nekoga znanja o ranama, ipak ima pojedinaca koji važe kao majstori u tome, i obično to znanje prelazi s oca na sina. Za vrijeme Srpskog ustanka za oslobođenje, takvi su prirodni ljekari liječili ranjenike. Značajno je i neobično da ovaki lekari nikad ne dopuštaju ranjenicima da piju vode, a daju im rakije[26] koliko god hoće. - Crnogorci umiju i kalamiti boginje, čemu ih je, kako tvrde, naučio umrli vladika; ali kako nemaju vještački spravljene maje, to uzimaju od prirodnijeh krasta, i, razumije se, rezultat nije uvijek onakav, kako bi se želelo.

Mrtvaca obično umiju, ili cijelog okupaju, i to ljudi ljude, a žene žene; zatijem mu obuku čistu košulju, okite cvijećem i polože na ugled; ljudma obuku najljepše haljime, i oko njega metnu oružje. U grobu ga pokriju pokrovom. Ako je umrli tako siromašan da nema čiste košulje ili pokrova, to dadu dragovoljno imućniji, i drže da su učinili jedno dobro djelo. Pravi mrtvački kovčeg rijetko upotrebljavaju, već leš obično metnu na jednu prostu dasku, i dvije nad njim sastave sa strane. - Mnogi stari ljudi, koji su blizu smrti i očekuju je, spreme još za života takve daske, kao što i žene spreme pokrov i odrede košulju koju će joj obući. Inače stanovnici sela spreme i daske i iskopaju grob, i to sve besplatno. Čim se čuje da je neko u selu umro kućne starješine ostave posao, i idu da mrtvaca zakopaju, a dođu i prijatelji iz susjednijeh sela. Ako je tu pop, i on prati mrtvaca do groba, a ako nije kod kuće, izvedu ga poslije na grob da ga opoji. - Rođake umrloga nariču iza glasa koliko imaju snage, tako da slušajući izdaleka izgleda da pjevaju. One veličaju i hvale umrloga, njegovu hrabrost, pravičnost i mudrost, i oplakuju jad i žalost onijeh koji su poslije njega ostali. Čuje se na pr. gdje uzvikuju: „Ko će tvoga konja jahati?! Ko će tvoje haljine nositi?! Ko tvoju majku hraniti?! Ko će tvoju djecu zagrliti?! U koga će se tvoja sestra kleti[27]?! itd. Ovo naricanje nastaje od časa smrti, prati mrtvaca do groba, i traje još duže vremena. Najglasnije je kad ga ponesu od kuće i kad ga spuštaju u grob, i svojtu i mušku i žensku moraju često silom zadržavati da i oni ne skoče za mrtvacem u grob. Najtužnije je naricanje majke za sinom i sestre za bratom, i kad su same kod kuće ili u polju, može se čuti i poslije dvije i tri godine. Na visokom drvenom nadgrobnom krstu od nekoliko hvati izrezano je onoliko kukavica koliko rodbine, a osobito sestara za njim žali. Ovaj običaj jamačno je postao od narodne priče, da je kukavica bila nekad djevojka koja je za izgubljenijem bratom tako dugo tužila da se i Gospodu Bogu dosadilo, i pretvorio je u kukavicu. Otuda biva da djevojka, koja je izgubila brata ne može čuti kukavicu, a da joj ne udare grozne suze na oči, a otuda je i postala riječ „kuku mene. U sadašnje vrijeme bila bi sramota ako bi žena naricala za mužem, a još veća ako bi vjerenica naricala za svojim vjerenikom, po svoj prilici iz istoga razloga iz koga se reče „s oproštenjem kad čovek pomene svoju ženu; ali u narodnijem pjesmama ima da i žena nariče za mužem i vjerenica za vjerenikom, pa čak i djevojka za svojim draganom.

U Srbiji se pripovijeda da u Crnoj gori ima narikača koje za platu nariču za svakijem mrtvacem; a u Crnoj gori se opet pripovijeda da je to običaj u Hercegovini. Međutijem ni to nije istina, i moglo bi se reći da je priča o tome postala otuda, što se kakva sirota žena, kojoj je imućni umrli, dok je bio živ, pokašto po štogod darivao, pridruživala onima što nariču da bi što od svojte umrloga dobila, i rijetko joj je ova nada bila naprazno[28].   Kad u  Crnoj  gori  prijatelji i poznanici dolaze k mrtvacu, obično idu jedan za drugijem s naopako zaturenijem puškama na ramenu, i jedan za to određeni glasno nariče. A kad se približe kući ili groblju, potrče svi bez reda, i svi glasno zakukaju. Često se umiješaju u ovu zajedničku kuknjavu i tuđi ljudi, koji se poslije toga zato smiju. Mnogi izgrebu u znak žalosti i lice, da krv poteče, i da bi se to vidjelo, ne umivaju se, već se krv na licu osuši, i tako nedjeljama idu s nagrđenijem licem. Žalost traje najmanje godinu dana. Za to vrijeme ne pjevaju i ne igraju, ljudi se mjesecima ne briju, a žene u početku odsijeku kosu ili idu gologlave, a docnije meću na glavu crnu ili plavu maramu.

Kako u Crnoj gori nijesu rijetka ubistva, to obično čim se čuje naricanje, pita se „od koga? (t. j, ko ga je ubio), i obično se odgovara, ako je umro prirodnom smrću: „od Boga, od starog krvnika. Pravi Crnogorci rugaju se sad Brđanima za tako pitanje i odgovor. U Paštrovićima svaki se smrtni slučaj, ako je umrli od sedam i više godina objavi po cijeloj oblasti i kaže da li je umro od prirodne smrti ili je ubijen, i pozove se na pogreb. - Kad dođu u kuću počaste sve vinom i rakijom, šta ko hoće, i pri tom se često naročito nudi da pije, „da ne bi ko sjutra dan rekao, da nije dovoljno imao piti. Na groblju pošto je mrtvac zakopan razdijeli jedan iz kuće pratiocima koji posjedaju po voštanu svijeću, a za njim ide drugi te ih kupi. Prije nego što se svijeća vrati, svaki je poljubi i reče: „za dušu pokojnikovu; neka mu je mir i pokoj u carstvu božijem. - Zatijem se posluže malo osoljenom kuvanom pšenicom, i svaki dobije po tri čaše vina.

U drugijem krajevima običaj je da se cijela pratnja vrati s groblja kući pokojnikovoj, i tu se pije za dušu mu. Na ponekijem mjestima treći i sedmi dan idu opet na groblje, i pošto se dobro isplaču i iskukaju, počaste se hljebom i rakijom, i siromašni ljudi daruju novcem. U nekijem varošima drži se u crkvi služba za dušu umrloga, i svaki se pri izlasku iz crkve ponudi hljebom i rakijom. U Srbiji se za dušu daju obično tri daće (i to u subotu uveče, i u nedjelju ujutru, četrdesnica (poslije četrdeset dana), polugodišnjica i godišnjica. Na daću zovu sve seljake redom od kuće do kuće, i obično počinju ovako: Dođite doveče da spomenemo mrtve. Na daću dođe i više čeljadi iz jedne kuće, što za druge svečanosti ne bi bilo pristojno, tako da se skupi po stotinu duša. Tu treba da dođe pop da očita koljivo, i druge molitve. Od koljiva uzme svako samo po nekoliko zrna. Na daći napijaju: „Za ispokoj duše brata (kako mu bude ime, ako li je žensko, a ono sestre)! Bog da mu dušu prosti! Vječni spomen i blaženi mu pokoj! A ostali svi u glas zaviču: „Bog da ga prosti! U nekijem krajevima idu drugoga ponedjeljnika po uskrsu na groblje te pobušavaju grobove, osobito od one godine, dijele sirotinji za dušu i popovi čitaju molitve i spominju mrtve. Druga subota ispred velikog posta zove se zadušnice. Na ovaj dan običaj je da svaki domaćin svima mrtvima svojijem, koje on pamti ili ima zapisane u čitulji načini po svijeću voštanu, pa sve te svijeće sastavi u jednu rukovet i zapali te izgore mrtvima za dušu, ali najprije valja svakome da namijeni, n. pr.: ova ocu, ova materi, ova babi itd. Ako li je blizu manastir ili crkva, onda se te svijeće odnesu onamo, i svaki svoju čitulju dâ svešteniku te sve mrtve spomenu na službi, i tu onda kad sveštenik stane spominjati svaki svoje svijeće zapali. Pošto sveštenik spomene sve mrtve, zađu đaci (ili služitelji crkveni) s leđenom vode i s kotaricama, te svijeće pogase i pokupe, pa poslije kaluđeri ili popovi prave od njih druge svijeće i pale u crkvi. Na gdje kojijem mjestima idu na zadušnice i na groblje s popom, te i ondje spominju mrtve, čitaju im molitve, pale svijeće i dijele za dušu, dajući prosjacima i siromasima koji se ondje skupe jela i pića, a pomalo i novaca.

I Crnogorci imaju kao i ostali Srbi običaje o raznijem praznicima, samo su kod njih manje značajni i oskudniji. Ja ću ovdje pokušati da opišem samo običaje o Božiću, koji raznovrsnošću i punoćom prevazilaze sve ostale. Dan rođenja Hristova zove se Srpski Božić (što znači mladi, mali Bog), a dan uoči Božića Badnji dan (t. j. dan kad se bdi, od staroslavenskog bdjeti = biti budan). Pred ovim danom posti se šest nedjelja, i to tako, po pravilima Grčke crkve, da se ne jede ne samo meso, već ni maslo, ni jaja; i sama riba se smije jesti samo u neke dane. Kod najvećeg dijela Srpskoga naroda za Božić se peče jedno cijelo svinjče, koje u Srbiji zovu pečenica a u Crnoj gori i u primorju pecivo (a tako se zove i svako ucijelo pečeno bravče); u Hercegovini pak, gdje nema svinja, peče se ovca, i zove se zaoblica. Pečenica obično mora tolika biti da svi ukućani čitavu nedjelju dana mogu jesti, a i goste da mogu dočekati. Zato se najmanje na mjesec dana prije izabere jedno svinjče i bolje se hrani nego ostala. Imućniji ljudi poklone siromašnima po jednu pečenicu, koji nemaju svinja niti imaju novaca da kupe. U Srbiji se u velikijem kućama pored svinja zakolje i ovca. Pečenica se kolje uoči Badnjeg dana i zato se zove Tučin-dan ili Tucin-dan, a peče se na Badnji dan; kašto se na Badnji dan i kolje i peče. Gdje je mala kuća da se u njoj ne može naložiti tolika vatra kolika je potrebna da se cijelo svinče ispeče, peku ga u šumi pored kakvog posječenog drveta. Rišnjani i drugi varošani koji ne vole hladno pečenje, i zato ne pripremaju tako velike, peku ih na Božić rano (poslije pola noći); neki imućniji i raskošniji seljaci peku pored velike pečenice i jedno prase. - Na Badnji dan za svaku se kuću posijeku dva ili tri mlada hrasta u šumi, okrešu se i podsijeku i donesu kući. Ove se oblice zovu badnjaci. Kad se svrše svi spoljnji poslovi i kad padne veče, domaćin unosi badnjake u kuću i naloži na vatru. Kad s prvim badnjakom stupi preko praga reče: „Dobar veče i čestit vam badnji dan!, a neko ga od ukućana pospe žitom i odgovori: „Dao Bog dobro, sretni i čestiti! U Risnu i po drugijem primorskijem mjestima, djevojke i žene iz kuće obaviju badnjake crvenom svilom, koncima i šikom i okite lovorovim lišćem i različnijem cvijećem. Dok se unose u kuću, zapale se s obje strane vrata svijeće. - U Crnoj gori umjesto posipanja žitom drugi je običaj. Domaćina s badnjacima susretnu s jednijem hljebom i krčagom s vinom, i kad ih metnu na vatru, nazdravi im i pošto se napije, napoji i njih (polije ih). Za tijem se pije u slavu božiju i sva čeljad srknu iz krčaga. Pošto su badnjaci već naloženi, uzme domaćica slame i kvočući (a za njom djeca pijučući) prostre po sobi, ili po kući, ako nema sobe. Po tom uzmu nekoliko oraha i bace po slami. - U Risnu je običaj da se prostirući slamu viče: kuda slama, tuda slava. Poslije večere pjeva se i veseli, pričaju se šaljive priče da se noć prekrati (i po poslovici se za ovu noć kaže da je najduža, jer se s nestrpljenjem očekuje da svane). U Risnu je uvijek jedan budan kod vatre da polije badnjak vinom kad pregori. Sad niko ne zna prvobitni uzrok i značenje ovom običaju. Poslije ponoći na sve se strane začuje pucanje iz pušaka, i pozdravlja se nastupajući dan, i što se više zora približuje, pucanje je sve jače.

Ko prvi iz kuće iziđe (većinom još za noći) i ode na vodu, uzme sobom žita i pospe izvor, bunar ili rijeku. Ovom vodom se umijesi prijesan hljebac, koji se zove česnica i u nju se umijesi novac (koliki, to zavisi od imućnosti) i ispeče se. Pri ručku se ovaj hljeb razlomi na onoliko komada koliko je lica za trpezom za svakoga po komad. U čijem se komadu nađe novac, njegov je, i to se drži kao predznak da će u nastupajućoj godini biti srećan. U nekijem kućama česnicu mijesi sam domaćin, u drugima domaćica. U Crnoj gori česnica se mijesi na badnji dan i uveče se jede.

Velika se važnost pridaje tome ko će prvi na Božić doći u kuću, i taj se zove polaznik ili položajnik, i obično se za to neko ranije odredi i pozove; i da ne bi neko kao nepozvat došao, to toga dana obično niko ne ide u drugu kuću sem položajnika. U Srbiji položajnik dolazi rano, čim svane. On nosi sobom u rukavici žita, pa kad nazove s vrata: „Hristos se rodi, onda pospe iz ruke žitom po kući (a iz kuće ko pospe njega, i odgovori mu: „va istinu rodi); pa onda skreše badnjake, t. j. uzme vatralj, pa udara njime badnjake gdje gore (da skaču varnice) govoreći: „ovoliko goveda, ovoliko konja, ovoliko koza, ovoliko ovaca, ovoliko krmaka, ovoliko košnica, ovoliko sreće i napretka itd.; potom razgrne pepeo pokraj ognjišta i metne onde nekolike pare ili ukrupno kakav novac (kako koji može). U Risnu metne se novac na badnjak. - Gdjekoji donese i povjesmo te prevjesi preko vrata. Pošto na određeno mjesto sjedne, žene ga ogrnu guberom ili ponjavom, da im se hvata debeo skorup. Pošto mu dadu te založi što i napije se rakije, onda otide svojoj kući, pa dođe opet poslije ručka, te ga časte do mraka. Kad već pođe kući, onda ga daruju maramom ili čarapama, a nekad i košuljom, ali svakojako osim toga i kolačem. Ako se slučajno desi, da neko drugi dođe prvi mjesto određenoga položajnika, pa makar to bilo i drugi dan, i s njim se radi kao s položajnikom. Često imućniji ljudi idu kao položajnici siromašnima i donesu jela i pića, čime se cijela kuća časti. U Risnu položajnik dolazi obično poslije podne s krčagom vina u ruci, okićenim cvijećem ili voćem. Došavši pred kuću, javi se izbacivši pušku, a pri odlasku pored ostalijeh poklona opet mu krčag napune vinom. Kad se poodjutri, pošto namire stoku, onda sjedu za ručak. Ali prije nego sjedu za ručak izbace po nekolike puške (tako i ujutru rano kad ustanu). Na Božić se obično ruča s vreće (prostre se prazna vreća mjesto čaršava ili po čaršavu). Prije nego što počnu jesti, skupe se svi oko sofre te se mole Bogu (držeći svako po jednu voštanu svijeću u rukama) i mirbožaju se, t. j. izljube se svi redom govoreći: „Mir Božji: Ristos se rodi, va istinu rodi, poklanjamo se Ristu i Ristovu rožanstvu! Ovom prilikom može se vidjeti da se poljube muž i žena, što bi se inače držalo da je sramota i nepristojno. U Risnu ljubljenje počinje u crkvi, poslije jutrenje; pop izljubi prvo ikone, pa se poslije izljubi sa svima u crkvi; ljudi takođe izljube ikone, pa poslije među sobom, Koji se ne izljube u crkvi, ljube se poslije pred crkvom; tom prilikom se neki koji su bili u zavadi izmire, i obično mlađi priđe starijem. - Pošto su se u kući sa zapaljenijem svijećama izljubili, domaćin pokupi sve one svijeće u jednu rukovet i usadi u žito, koje stoji na sofri u kakvoj karlici, ili u čanku (svakojako žito pomiješano zajedno; u tom žitu stoje i kolači kojekakvi). Kad počnu ručati, neki najprije okuse sira, neki pečenice, a neki (kao po Srijemu i po Bačkoj) prije svega srču varenik (vruće zameđeno i zabibereno vino). U Risnu prvo okuse pečene bijele džigerice, „da sve jelo u stomaku bude lako kao bijela džigerica. Oko pola ručka ustanu u slavu. Tada domaćin izlomi česnicu, ako to prije nije već učinjeno; za tijem pogase svijeću onijem žitom, a na dim od fitilja pospu vinom; žito poslije dadu žene kokošima „da mnogo jaja nose. Sofra se ne diže tri dana, već se samo pokupe kosti i mrve, i ponovo se donese pečenje i druga jela; ni kuća se ne čisti za tri dana. Do malog Božića govori se, kad se dvojica sretu na putu, ili kad koji dođe u kuću, Ristos se rodi (mjesto dobro jutro, pomoz' Bog i dobar veče), i odgovara se: va istinu rodi. U Srbiji ne izgori se cio badnjak, već se kraj digne s vatre, ugasi se i metne među grane mlade voćke, da bolje napreduje.

Ovdje ondje ima raznijeh drugijeh običaja koji već prelaze u vračanje. Tako n. pr. u Crnoj je gori običaj kad čobanin na badnji dan dođe kući da ga njegova žena udari vratilom preko leđa „da stoka napreduje. U Hercegovini i u Bosni običaj je da se na Božić sjače, t. j. domaćin rano ujutru viče: sjaj, Bože i Božiću, našemu ili našoj (po imenu svijem kućanima redom). Ovaj običaj dobio je svoje ime sjakati i sjaknuti (od viknuti sjaj). U Risnu pošto se pecivo skine s ražnja, tjera domaćin ražnjem djevojke (ako ih ima) po kući vičući: „bježi zlo iz kuće! i drži se da će se brzo razudati.

Igre su u Crnoj gori najviše tjelesno vježbanje, n. pr. gađanje kamenom u kakav nišan, ili bacanje s ramena ko će dalje baciti, skakanje, i slično tome; isto tako gađanje u nišan iz pušaka. Ali zimi, osobito noću kraj vatre, imaju i drugijeh veselijeh igara, koje su nalik na njemačke igre „fote. Tada se i zagoneće, i imaju veliku množinu zagonetaka.

Crnogorci igraju ili kolo, kao i ostali Srbi, ili u dvoje, jedno prima drugom, i kad mijenjaju mjesta i prolaze jedno pored drugog, drže ruke prema glavi, kao da se brane od napada. Svirka im je nekad gadlje, ili prosta svirala: ali igraju i bez svirke. Ali za pjevanje najobičnije su gusle. Gotovo u svakoj Crnogorskoj kući imaju gusle, i malo ima Crnogoraca koji bar malo ne umiju gudjeti. Kako su one po sebi proste, tako je prost jednostavan i njihov glas, ali kako se uz njih najviše pjevaju junačke pjesme, to na junaštvo ponositi Srbin i ne sluša glas gusala, već ono što se pjeva i što ga oduševljava. To je za Crnogorca najmilija zabava. Oni istina imaju i starijeh pjesama, koje su u cijelom Srpskom narodu poznate, ali ih mnogo više ime novijih, o njihovu ratovanju i četovanju protiv Turaka. Zanimljivo je da ove novije pjesme daleko izostaju pjesničkom ljepotom iza starijeh narodnijeh pjesama; mnoge su prosto ređanje događaja u stihovama, bez pjesničkijeh ukrasa. Ovo bi se moglo protumačiti što su Crnogorci svojim stanjem kao u svemu tako i u ovome bili prinuđeni da se ograniče na ono što je najpotrebnije. Oni istina imaju i ljubavnijeh ili ženskijeh pjesama, koje pjevaju ženske obično u dva glasa, i koje pjesničkom ljepotom ne ustupaju ostalijem Srpskijem narodnijem pjesmama, što  pokazuje da  im je poreklo  starije.

Odijelo Crnogoraca je uska do koljena dugačka haljina s uskijem rukavima, od grubog bijelog sukna, koje sami prave. Na prvi pogled reklo bi se da se zakopčava, ali se ne zakopčava, a ne bi bilo ni moguće, jer je suviše uska. Dalje, poširoke čakšire do koljena, koje na Austriskoj granici prave od prostog plavog sukna, zvanog raša, i koje se gradi u Dubrovniku; dalje u unutrašnjosti prave se od još grublje materije, kao sukna neuvaljanog. Od koljena do članaka su dokoljenice od iste materije kao i gornja haljina. One se pod koljenom vežu, i duž listova se stegnu kovčama. Na nogama nose kratke vunene čarape, koje jedva pokrivaju dokoljenice, i opanke, isprepletene oputom i privezane za nogu. Na glavi nose kape od crvene čohe posuvraćene do vrha, i spoljna posuvraćena strana postavljena je crnijem platnom; kad se platno pocijepa, ostaje sva kapa crvena. Za kapom drže novac i druge sitnice, a u ratu fišeke, da ih lako dohvataju. Oko kape mnogi nose marame razne boje, koje su kod mladijeh i imućnijeh ljudi često svilene, i tako omotane izgledaju kao mala čalma. U Crnoj gori košulje se rijetke nose; mnogi nemaju ih nikako, a ono malo što ih nosi, ponajviše imaju samo jednu, i kad je u nekoliko nedjelja valja prati idu za to vrijeme bez košulje. Mnogi nose pod gornjom haljinom čohani džemadan ponajviše crven, koji se presamićuje, a preko gornje haljine nose bogatiji čohani, obično crven jelek bez rukava. I džemadan i jelek obično su od fine čohe i često izvezeni zlatom i gajtanima, i jeleci su ukrašeni srebrnijem i pozlaćenijem pucetima i kopčama. Preko haljine po slabinama se opasuju vunenijem obično crvenijem pojasom, a preko ovoga pripasuju silaj za koji zadjenu malu pušku i veliki nož. O kajišu na silaju (ili o zasebnom) vise dvije male fišeklije okovane cinkom i jedna kesa za novac ili druge sitnice, dalje, mazalica da oružje podmazuju i čuvaju da od kiše ne zarđa, i kresivo, koje je tako napravljeno da može paslužiti i kao izvojac, i kao šilo da pročačka falju na pušci. Pored toga svaki Crnogorac nosi struku sive boje od grubog domaćeg tkiva, bez koje se nikad nikud ne miče. Kad je lijepo vrijeme nosi je preko ramena, kad je kiša zaklonja se njome i čuva, koliko može, oružje da mu ne zakisne, a noću mu je prostirka. To je crnogorsko odijelo i ljeti i zimi. Oni uvijek idu golovrati, i oni koji nemaju džemadana i golijeh grudi. Kod mnogijeh, koji nemaju silaja već pušku i nož zadijevaju za pojas ili za kaiš od fišeklija, vidi se i go trbuh od pojasa dokle vezuju čakšire. Ovo pravo odijelo Crnogorsko razlikuje se dosta (kao i sve ostalo) od odijela Susjednijeh krajeva osobito od onijeh na istočnoj strani. Ovi n. pr. na glavi nose pravu čalmu; mjesto jedne puške za pojasom, nose dvije, itd. - Svaki Crnogorac nosi brkove, a bradu i kosu oko glave do polovine briju. Ali se ne briju redovno, već ili o velikijem praznicima, ili kad im brada prilično naraste, ili uopšte kad se desi prilika za to. Briju jedan drugog, ili jedan učini time drugom uslugu. Uopšte Crnogorcima nije stalo do toga da budu lijepi, i kad bi ko na to gledao, prezirali bi ga i rugala bi mu se.

Ženske nose od platna ili vune, šareno izvezenu po rukavima i grudima košulju; preko nje dugu haljinu od istog bijelog sukna kao i ljudi s uskijem rukavima. Preko nje se opasuju tri prsta širokijem kajišem, okovanijem mesingom s crvenijem kamenjem, od koga s prijeda na žutom lancu visi britva, a sa strane s cinkom okovana kesa kao kod ljudi. Preko te gornje haljine drugu bez rukava od istog sukna. Ljeti skidaju haljinu s rukavima i nose samo onu bez rukava. S prijed pokriva košulju šarena vunena kecelja s resama. Na nogama nose duge čarape do koljena i opanke. Svaka ženska ima kao i čovjek struku, i mlađe obično od crvenog ili šarenog tkiva. Žene pokrivaju glavu maramom, a djevojke nose kapu kao i ljudi, i gotovo samo se time razlikuje, što se na nju prišivaju razni novci, više ili manje, prema imućnosti. Žene pletu kosu u dvije pletenice koje su u dnu sastavljene, i vise s prijed niz ramena; djevojke je obavijaju oko glave. Neke se kite i obocima. Mlade žene, osobito kad se praznički obuku, nose na glavi razne lančiće, igle i druge stvarčice koje izgledaju kao Evropski nakit, ali je od mesinga i bakra sa lažnom pozlatom i lažnijem kamenjem; od istog metala često nose i prstenje. I ženskoj djeci za neko vrijeme briju glavu. Najpotrebnije odijelo, i muško i žensko, svaki pravi sebi, i samo kapu čovjek kupuje.

Obično oružje Crnogorčevo je osim male puške i noža i duga puška. Kundak u male puške je od jednostavnog tuča i vrlo šiljast, a u duge puške je vrlo tanak i samo okovai tučanom ili gvozdenom tenećkom. Takvi kundaci u Srbiji se zovu arnautski. Lijepo i dobro oružje jedina je stvar do čega Crnogorac mnogo drži, i u čemu on gleda svoj nakit. I kod njih se zaista i nalazi tako oružje koje se može nazvati pravim „nakitom. Često se može vidjeti kod prosto odjevenog Crnogorca najčistijim srebrom okovane male puške i vještački izrađene, koje se zbog svoga sjaja zovu ledenice. Isto tako se mogu vidjeti u Crnoj gori najljepše Damaske duge puške sa srebrnijem karikama i u srebro okovanim kundakom. Najveći dio ovog divnog oružja Crnogorci su upljačkali u raznijem bojevima s Turcima.

Već je pomenuto da je Crnogorcu najmilije zanimanje rat, i za svakoga bi bila najveća sramota da u njemu ne učestvuje. I sami starci i djeca od dvanaest godina trče kad zatreba veselo i radosno, i nije rijedak slučaj da se djeca, kad ih roditelji neće da puste, neobično rastuže. Ima primjera da su i sakati tražili da se odnesu pred neprijatelja i iza kakve stijene namjeste, odakle su pucali na neprijatelja. Kao što je sramota u ratu ostati kod kuće, tako je i čast u boju poginuti. Kako gotovo svi najugledniji ljudi ne umiru prirodnom smrću, već ili u boju s neprijateljem ili u unutrašnjoj svađi, to je možda i postao običaj da se drži za najosjetljiviji ukor, ako ko kome kaže: poznajemo mi tebe i tvoju porodicu; svi su tvoji preci umrli na postelji kod žena.

Isto je tako pomenuto da se u četovalju odsijecaju glave neprijateljske. Isto to biva i u pravom ratu. Obično take glave donose se glavarima, koji moraju donosioca obdariti. Po tome običaju oni su i Francuzima bez obzira na čin sjekli glave, kad su bili s njima u susjedstvu. U ratu se hrani svaki Crnogorac sam. Kad pođe, on ponese u torbi jela (hljeba, sira itd.) koliko može ponijeti a da mu ne smeta; a poslije donose im žene od kuće. I municiju kupuje svak sebi; ali kako je se ne može uvijek imati koliko treba, to vladike moraju imati neku količinu u pripravnosti, da je kad se ukaže potreba razdadu ljudma.

 

 
XIX vijek

 

 



[1] Tako je bilo onda kad je ovo pisano, a poslije je granica Crnogorska odmaknuta dalje.

[2] Valjalo bi ovdje da graniči s Dubrovačkom državom: ali su Dubrovčani negda molili Turke da ih razdvoji od Mletačke države, i tako su Turci u Karlovačkome miru (1699. godine) uzeli i od ove strane i od Dalmacije po komad zemlje do mora, pa tako ostalo i do danas (te se ni iz Dalmacije u Dubrovnik, ni iz Dubrovnika u Novi po suhu drukčije ne može otići nego s pratiocima iz lazareta preko Turske zemlje!) S južne strane ovaj komad zove se Sutorina (i upravo uzevši nije širi od jednoga sahata), a onaj sa sjevera Klek.

[3] Star, mjera koja uzima 40 oka žita.

[4] Docnije je pod vladikom Radom izvršeno razgraničavanje, i granica je pomaknuta dalje u brdo. - Prev.

[5] Crnogorsko pleme bez obzira na stimologiju riječi, ne znači sad ništa drugo do Oio nahaje, kao knežina [sada srez] u Srbiji, samo su ove i po prostoru i po stanovni-štvu mnogo veće psgo Crnogorska plemena.

[6] „Crna gora i sedmoro Brda”. - Prevod.

[7] U originalu Balkana (Hämus).Prevod.

[8] Da ne bude neka pometnja? sina mjesto brata; vidi više. - Prevodilac.

[9] To je pesma Ženidba Vlašića Radula, koju je Vuk preštampao u Bečkom izdanju (S. N, P. II-u br. 87. str. 512) s napomenom da se u Crnoj gori „ova ženidba i pjeva i pripovijeda mnogo prostranije“, i da mu je vrlo žao što nije mogao dobiti čitave pjesme po redu. Prev.

[10] U originalu pogrešno Duman. - Prevod.

[11] Rišnjani su svi, kao i Crnogorci, Grčkog zakona. U cijeloj varoši ima samo jedna jedina katolička kuća, pa ipak je za to u pravoslavnoj crkvi postavljen jedan oltar, gdje katolički sveštenik iz okoline nedjeljom i praznikom služi misu. Ovaj u ostaloj Evropi neobični slučaj da pod jednijem istijem krovom vrše službu božiju dvije vjere, nije bio rijedak pod Mlečanima u ovijem krajevima. N. pr. u Kotoru, gdje katolika ima manje nego pravoslavnijeh, ipak katolici imaju 10 crkava, a pravoslavni su imali samo jednu vrlo malu. Pa i u toj maloj crkvi sve do dolaska Francuza na jednom oltaru služili su katolici. Francuzi su ovaj oltar uklonili, i ustupili su pravoslavnima još jednu crkvu.

 

[12] Pripovijedaju da je ovo zvanje bilo prije nasljedno u porodici Vukotića iz Kčeva, i da ga je jedan guvernadur prodao ili po ugovoru ustupio porodici Radonjića za neku malenkost.

[13] To je pjesma Dioba Selimovića, u IV. knj. beogradskog izdanja na str. 489. - Prevodilac.

[14] U III knjizi beogradskog izdanja str. 390 i 395. - Prevodilac

[15] On je sahranjen u manastirskoj crkvi, i kako je njegov grob u i onako tijesnoj crkvi zauzimao mnogo mjesta, to ga prilikom opravke crkve otvore 18. oktobra 1834. godine u namjeri da kosti  vladičine prenesu  na  drugo  mjesto. Ali mjesto kostiju nađu ga cjelokupna i narod ga proglasi za sveca. Njega je narod kao  sveca još za života poštovao zbog njegova čista i besprijekorna života koji je provodio strogo po manastirskom  pravilu. Od tada njegovo tijelo leži u otvorenom kovčegu pred oltarom u crkvi, i dolaze mu na poklonjenje ne samo Crnogorci već i primorci i ljudi iz Turskijeh oblasti.

[16] Perović Batrić, prva  pesma u IV. knjizi beogradskog izdanja. - Prevodilac.

[17] I ako u Srpskijem narodnijem pjesmama ima dosta primjera da je i za Srpske junake bila zasluga i čast da turkinju pokrste i za se vjenčaju; sada pak o tome vlada sasvijem drugo mišljenje kod sviju Srba Hrišćana. Oni Turkinju, zato što nije krštena, drže za tako nečistu, da je neće ni pokrštenu uzeti za ženu. To se najbolje pokazalo pri osvojenju Biograda 1807 godine, da se malo ko od pravijeh Srba oženio Turskijem ženama i pored sve njihove ljepote i nježnosti. Oni su to ostavili Grcima i Cincarima koji su se rodili i odrasli među Turcima po varošima.

[18] Napisao ga Vuk. - Prevodilac.

[19] U cijeloj Arbaniji vrši se krvna osveta na isti način i u istim prilikama kao i u Crnoj gori, tako da se pomišljalo da su je Crnogorci od Arnauta, ili ovi od Crnogoraca primili. Ali je moguće da je kod oba naroda u istim prilikama sama od sebe postala.

[20] Ovo drugo 50 dukata nema u izdanju toga zakona D. Medakovića. - Prev.

[21] Ovako se obično kaže, a ako se za majku ne može baš što dobro reći, to dade povoda za šalu i smijeh.

[22] Zima je tamo obično kišovita, i voda, koje zbog zime u ovo doba u drugijem krajevima nema, ovdje teče potocima.

[23] Svaki svat, kao i svaki drugi koji je pozvat donese od svoje kuće raznoga jela i pića. Neki časnici n. pr. donesu živoga ili pečenoga ovna, drugi prase, kuvana mesa, kolača itd, a svaki donese i pogaču i vina ili rakije. Sve ovo prikazuje javno čauš pri trpezi u šali. Kad n. pr. hoće da prikaže živoga ovna, kome su obično na rogove nabijene jabuke, a čelo mu navarakleisano, on se kao uplaši, i strašljivo pita, kakva je ovo životinja? - prase prikaže kakvijem drugijem smiješnijem imenom n. pr. vodeni pacov, itd.

 

[24] Kod Turske vlastele u ovijem krajevima, koja je gotovo sva od isturčenijeh Srba, traje svadba tri do četiri nedjelje; ali se ne igra i ne pjeva, osim ako to ne čine Hrišćani koje od svojih podanika često u velikom broju pozivaju. Njihove najmilije zabave u ovakijem prilikama jesu trke na konjma, o čemu se i u narodnijem pjesmama pjeva, i trke pješke. Nekad se priređuje i pucanje uz drvo. Za to se izbere najviša jela ili bukva, oguli se kora i namaže se sapunom i lojem. Na vrhu se pritvrdi nekoliko aršina crvene čohe, i ko bude sretan da se uspuže i skine čohu, dobija je kao nagradu. Radi toga se iskupe iz čitave okoline panajviše Turci i Cigani. Svaki objesi o vrat obično torbu s pepelom kojim od vremena na vrijeme posipa ruke. Svatovi posmatraju do koje se visine najbolji puzač mogao uspeti. Često biva da tako drvo ostane još dugo poslije svadbe, dok se ne nađe kakav koji se mogne uspuzati do vrha.

[25] U 30-oj str. 306 II knj. Beogradskog izdanja. - Prevod

[26] Ovo piće, koje se u Srbiji najviše peče od šljiva, istina je slabo, ali ipak opija, i ranjenici su od njega prvijeh dana tako opijeni, da ništa za sebe ne znaju, i po .njihovijem ranama brljaju, traže zrno, i vrše svakojake operacije, i da oni ne daju od sebe nikakva znaka bola.

[27] Najsvetija zakletva Srpkinjama je: „Tako mi živ bio brat!

[28] Docnije je Vuk našao prave ovake narikače u Kastelima (kod Spljeta); v. Rječnik z.v. narikača. - Prevodilac.